Priređivač u predgovoru napominje kako se s jednim, ne malim brojem ljubavnih stihova, ali i s nekoliko antologijskih, iskreno proživljenih domoljubnih pjesama, Harambašić u kontekstu hrvatske poezije XIX. stoljeća učvrstio na samu vrhu, na crti od Preradovića, Šenoe i Jorgovanića do mladog Kranjčevića.
Matoš je za Harambašića pisao da pjeva kao ptica "od potrebe" te da je opjevao dva vječna, jednostavna, svim ljudima najbliža osjećaja - Ljubav i Domovinu. Jedan od vodećih kritičara moderne Milan Marjanović doživio je Harambašića kao istinskog barda Stranke prava, istaknuta starčevićanca, koji je hrvatsko pjesništvo "obogatio lijepim i gladkim stihovima". Književni povjesničar Antun Barac je tvrdio kako je nakon Kranjčevića, drugi pjesnik po kakvoći u razdoblju realizma, a Slavko ga Ježić naziva središnjom pjesničkom ličnošću osamdesetih godina.
U Izabrana djela Augusta Harambašića uvršten je izbor pjesama iz zbirka "Slobodarke", "Ružmarinke", "Tugomilke", "Nevenke", zatim satire, pjesničke pripovijesti, pripovijesti, putopis i kritike.
Izdanje prate slikovni prilozi pjesnika, ljetopis, bibliografija, tumač imena i izraza te rječnik.
August Harambašić (1861.-1911.) još je u djetinjstvu ostao bez roditelja. Kao petoškolac u Požegi uređuje đački humorističko-satirički list "Lakrdijaš", a u Osijeku kao gimnazijalac politički đački list "Hrvat". Nakon mature uređuje almanah "Hrvatska". Zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv vlasti 1881. isključen je s Pravnoga fakulteta u Zagrebu te se upisuje na Sveučilištu u Beču. Nakon što je napustio uredništvo "Hrvatske vile" pokreće časopis "Balkan", a zatim mjesečnik "Preporod". Promovirani doktor prava, Harambašić bio je prvi tajnik novoosnovanog Društva hrvatskih književnika (1900.), a zatim i narodni zastupnik u Hrvatskom saboru.