IT - 4. II. CORRIERE - BUSH, IRAK, EU, ITD.

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 4. II. 2003. Iskušenje svršenog čina "Posljednjem diplomatskom izlazu, tankoj zraci mira, koji je još uvijek otvoren u UN-u, prijeti da se sutra još više smanji prigodom iznošenja dokaza o iračkom naoružavanju, a od strane američkog državnog tajnika Colina Powella. Međunarodna je zajednica podijeljena, rastrgana. Više nego što se predviđalo. (...) Na ovoj točci najvjerojatniji scenarij izgledao bi onaj sukoba bez izričitog mandata UN-a. S Amerikom i Velikom Britanijom na prvoj crti, i nekoliko saveznika, uključujući Italiju, u pozadini. Osim u slučaju čuda, kako je upozorio jordanski kralj Abdallah II., državnog udara u Bagdadu ili Saddamovog egzila, bombardiranja bi mogla početi polovicom ožujka. Kasnije počinje biti vruće. Bushovi razlozi? Nisu toliko iračka nafta ni politički i vojni nadzor nad Perzijskim zaljevom i dijelom srednjeg istoka, koliko druga tri. Prvi je, kazao je to izričito u petak, taj da se za Ameriku nakon 11. rujna 2001. sve promijenilo; doktrina obuzdavanja takozvanih otpadničkih država, ustvrdio je Bush, bila je zastarjela i neučinkovita, i zamijenjena je doktrinom preventivnog rata. Drugi je što se predsjednik više ne može povući jer bi izgubio vjerodostojnost i ugled. Treći, prema onima koji ga dobro poznaju, jest da namjerava dovršiti posao kojega je njegov otac ostavio nedovršen 1991.. Međunarodna zajednica riskira zateći se pred svršenim činom. Bush je vrlo spretno djelovao s tim ciljem, obraćajući se Ujedinjenim narodima s jedne strane, no čuvajući se nekog njihovog odbijanja. Uporabio je svako sredstvo na raspolaganju da izvuče privolu od pojedinih europskih i arapskih saveznika kako bi izbjegao političku izolaciju, podupirući uvjeravanje taktikom 'divide et impera'. Optužio je UN za nemoć. Marginalizirao je Njemačku koja se protivi vojnoj intervenciji. Ponudio je Rusiji i Francuskoj da zajedno podjele irački naftni plijen. Obećao je 15 milijardi dolara pomoći Turskoj kako bi dobio njenu podršku, koju se smatra ključnom s obzirom na zemljopisni položaj Ankare i osjetljivo kurdsko pitanje. Dao je zajam od 3 i pol milijarde dolara Poljskoj koja je, nakon još svježeg primanja u EU, požurila kupiti američke zrakoplove i tehnologiju. Pretvorio je srdačne prijateljske razgovore u prilično grube pritiske, nešto o tome znaju diplomati. (...) Povjesničar Robert Kagan, prema kojem 'Amerikanci dolaze s Marsa, a Europljani s Venere', smatra poziv osmorice u korist Amerike 'jedinstvenim činom političke i etičke hrabrosti', što je sud koji daje naslutiti što misli Washington o drugoj Europi, onoj koja se ne slaže. Komentator New York Timesa Thomas Friedman piše glede EU-a da 'slabost može učiniti glupima' i da su 'cinizam i nesigurnost zamaskirani u moralnu superiornost nepodnošljivi'. To su simptomi netolerancije i prijezira spram one koju Rumsfeld naziva 'Starom Europom'. Zabrinjavajući simptomi. To nije Amerika s kojom je svijet bio solidaran u rujnu 2001. i prema kojoj nastavljamo gajiti osjećaja poštovanja (to kaže netko tko je bio dopisnik iz Washingtona četvrt stoljeća), već mrka utvrda, s mnogim argumentima i nekim potpuno neshvatljivim ponašanjima. Sama može pobijediti Irak u nekoliko tjedana. No uz koju cijenu? I pod cijenu da liši autoriteta UN-a koji je, ipak, pa i uz svoje nedostatke, jedina organizacija koja može pokazati svijetu, poglavito arapskom i onom u razvoju, da je uporaba sila, kada je nužno, u interesu sviju. Ne samo najjačeg", piše Ennio Caretto.