IT - 26. I. AVVENIRE - EUROPA I SAD

ITALIJA AVVENIRE 26. I. 2003. Saddamovo "čudo", podijeljeni zapad "Smatrati da je Irak uzrok rastućih napetosti između glavnih europskih nacija i Sjedinjenih Država jest točno, ali i ograničeno. U stvarnosti, ponašanje spram režima Saddama Husseina do krajnosti otkriva mjesecima prikriven sukob koji riskira za još dugo obilježiti odnose između 'starog' i 'novog' kontinenta. Trvenja oko bagdadskog diktatora posljedica su američkog uvjerenja da djeluje za svoje dobro i za dobro svijeta, i nepodnošenja onih koji, u Europi, nisu skloni dijeliti takvo gledište i podržavati njegove strateške sheme. Za administraciju Georgea Busha, međunarodni status quo proizvodi nestabilnost i nemogućnost upravljanja. A ustanove poput Ujedinjenih naroda gledaju se sa sve većim nepovjerenjem, kao da su jamci zastarjelih ravnoteža. Radi toga, provlači se jedno prepotentno iskušenje da se bez njihovog odobrenja objavi rat. U Washingtonu se zamisao da se podvrgava nekoj nadnacionalnoj vlasti čiji ritmovi i procedure ne uzimaju u obzir američke žurne potrebe, sve manje prihvaća. Aksiom, koji se čak mnogo ni ne prešućuje, jest da Sjedinjene Države koriste silu za svoju korist koja bi se podudarala s korišću za sve. To je razlog koji ih čini toliko razdražljivima spram europske buntovnosti u prihvaćanju napada na Irak. To ne smatraju plodom oštroumnosti i dalekovidnosti već strateške i vojne slabosti. Kada ministar obrane Donald Rumsfeld naziva 'starom Europom' francusko- njemačku osovinu koja se poziva na UN, on odražava raspoloženja 'think tanks-a', laboratorija danas najutjecajnijih ideja u SAD-u. Štoviše, nezadovoljstava, na prvom mjestu Ujedinjenim narodima. Kao da supersila newyoršku Staklenu palaču smatra paralelnom vlašću koja koči, birokratskim opterećenjem za globalnu borbu protiv terorizma. Ako je to psihološki okvir, prije no politički, pritiska Sjedinjenih Država, onda se bolje uviđa dubina razilaženja s Europom. Sjedinjene Države se osjećaju u ratu, i one su u ratu. I loše podnose što se njihovi povijesni saveznici ne pokazuju uključeni koliko i oni. Francuska i Njemačka su, iz različitih razloga, glavne primatelji njihovih kritika. Jer predstavljaju srce kontinenta; jer traže samostalnost djelovanja, makar i u optici koju smatraju proameričkom; jer stvaraju proturavnotežu i umanjuju nekritičku potporu Velike Britanije Bushu. S druge strane, poglavito Njemačka, najveća zemlja zapadne Europe, nakon Drugog svjetskog rata se uobličila kao neka vrsta 'civilne sile'. I radi toga da se riješi svoje traumatične prošlosti uvijek je na vojnu opciju gledala gotovo kao na tabu. Gotovo nagonski, čineći iz potrebe vrlinu, stvorio se identitet temeljen na multilateralizmu i nadnacionalnim institucijama. Taj je identitet preživio kraj Hladnog rata i njemačko ujedinjenje. Osnažen je činjenicom da se, možda po prvi put u svojoj povijesti Njemačka nalazi bez neprijatelja na svojim granicama. U biti, i kada je 1999. jedan njemački kontingent sudjelovao u ratu na Kosovu, odluka je donesena više u ime 'održanja mira' nego uslijed strateškog zaokreta. Tako, i pred Sjedinjenim Državama odlučnim ukloniti Saddama pa i jednom teškom unilateralnom odlukom, Njemačka ističe svoj pacifistički profil koji mora doći u sukob s Washingtonom. I nalazi 'prirodnu' saveznicu u Francuskoj; Francuskoj za koju je od Charlesa De Gaullea pa dalje, ponosna neovisnost od Amerike uvijek bio temeljni dio nacionalnog identiteta. Teško je predvidjeti koje posljedice može izazvati takav spor i shvatiti hoće li sukob u Iraku zaoštriti ili smanjiti udaljenosti između dvije obale Atlantika. Nitko ne čini mnogo kako bi ublažio razlike i spriječio stvaranje slike o podijeljenom kontinentu. Paradoksalna stvar jest da izgleda kako se radi o svađi glede sudbine diktatora poput Saddama. U stvarnosti je u igri redefiniranje pravila saveza koji je od temeljne važnosti i koji nema alternative. Treba se samo nadati da ono što se događa ovisi samo o taktičkim neshvaćanjima, i da neće dovesti do sve većeg otuđivanja", piše Massimo Franco.