IT - 13. I. REPUBBLICA - PAPA PROTIV NAPADA NA IRAK

ITALIJA LA REPUBBLICA 13. I. 2003. Wojtylla između rata i Amerike - Kada je Papa glasnogovornik Europe "Kome govori Papa Wojtylla? Katolicima naravno, kršćanima, ljudima dobre volje, onima koji vjeruju u Boga i koji su vjerni učenjima bratstva i pravde i odbacuju one koji koriste njegovo sveto ime kako bi činili nasilje. Svima njima. Dok ovih dana stari kontinent počinje sramežljivo iznositi prigovore na preventivni imperijalni rat, ne može se zaboraviti da u Europi postoji jedan čelnik koji mjesecima odbija ideju neizbježnosti rata i tvrdi da je 'mir nužan i moguć': Ivan Pavao II. (...) Danas će se Ivan Pavao II. obratiti diplomatskom zboru, ponavljajući svoju misao, i znamo da osim ovog njegovog novog istupa razmišlja i o posebnoj inicijativi kako bi njegovoj mirovnoj ofenzivi dao još veću težinu. Iza njegovih poziva ocrtava se jedna precizna strategija: Europa treba uskratiti postrojbe, potporu, financiranje i osoblje (što je nužno u slučaju okupacije Iraka nakon rata) za svaku usamljenu ratnu pustolovinu. Neka Europa na vagu stavi svoju 'težinu inercije', ne kako bi se apstraktno suprotstavila vodstvu Sjedinjenih Država, već da Washington uvjeri da se bilo kakva njegov uloga ne može obavljati bez potpore međunarodne zajednice. Kao što je kazao Papin ministar vanjskih poslova, monsinjor Louis Tauran, nije moguće da jedna država za svoj račun objavi 'idem uspostaviti red' u svijetu. Nije paradoks već samo realnost da stari poljski Papa u ovoj fazi izražava onaj 'glas Europe' koji tako teško istupa. Još od izbijanja balkanske krize Karol Wojtylla je ukazao na potrebu da stari kontinent, koji je počinio samoubojstvo u Sarajevu 1914., i potom se razorio u Drugom svjetskom ratu, ponovno u ruke uzme svoju sudbinu. I kada se nakon sloma SSSR-a pokazalo očitim da SAD, umjesto da gradi novi svjetski poredak, samo ide za širenjem svoje moći, Papa nije oklijevao glasno izjaviti: 'Ne znam je li dobro ili nije da su Sjedinjene Države ostale jedina supersila'. Činjenica je da Ivan Pavao II., sigurno antikomunist, uopće nije obuzet onim a priori proamerikanizmom koji pokreće dobar dio istočnoeuropskih upravljačkih klasa, koje su moskovskog velikog brata zamijenile velikim bratom s rijeke Potomac. Wojtylla je uvijek gajio nepovjerenje spram masovne kulture Sjedinjenih Država s njezinim neograničenim individualizmom, potrošačkim materijalizmom, liberalizmom bez kočnica. Profesor Hendrik Houthhaker, suprug profesorice Ann-Terese Tymienicke, poljske filozofkinje koja se preselila u Ameriku, sjeća se da je krakovski biskup iskazivao 'nerazumijevanje za zapad... on je pokazivao sklonost smatrati zapadne zemlje, a posebice SAD, nemoralnim, možda i amoralnim'. Toliko da su mu morali sugerirati, radi dojma, da tijekom svog boravka u Sjedinjenim Državama ne otkriva previše 'svoj prezir i svoju uzbunjenost radi dekadencije zapada i Amerike'. Prirodno je stoga da, makar sretan radi pada Sovjetskog Saveza, Ivan Pavao II. nije pokazivao naklonost za jedinstveno razmišljanje i hiperhegemoniju Washingtona. I tako je još 1999. u St. Louisu, opominjao SAD da ne zaboravi da je 'moć odgovornost i služba, a ne povlastica, a uporaba moći je moralno opravdana kada se koristi za dobro sviju'. Radi toga u Vatikanu s nevjericom čitaju američke nacrte za upravljanje Irakom kao Filipinima krajem 19. stoljeća, i slične namjere tumače kao znak neograničene umišljenosti. Opisati Papu kao unilateralnog pacifista, kako se katkada događa, je ipak patetična greška. Wojtylla nikada nije bio pacifist, on to nije po nacionalnom odgoju, on to nije po kulturi. Nije slučajno do slave uzdigao žestokog poljskog borca, Jozefa Kalinowskog, vojnog zapovjednika u protucarističkoj pobuni 1863., koji je potom postao Karmelićanin. Wojtylla prije svega upozorava da je međunarodna politika na raskrižju. Ili će se učiniti jedan napor kako bi se došlo do kolektivnog odgovora, kojeg svi dijele, na novi terorizam, suočavajući se s njegovim korijenima i intervenirajući i na međunarodnoj razini kako bi se okončao bliskoistočni sukob, 'majka svih sukoba', ili svijet riskira krenuti prema skliskom putu nenadziranih akcija i reakcija. I šerife, podsjećaju u apostolskoj palači, bira zajednica", piše Marco Politi.