IT - 11. I. LA REPUBBLICA - EU, SAD I IRAK

ITALIJA LA REPUBBLICA 11. I. 2003. Europa se svrstava protiv jastrebova SAD-a "Europa ne želi rat. Što više američki predsjednik George W. Bush bubnja i novači postrojbe, to više Europljani umnožavaju pozive na razboritost i napore za postizanje mirnog rješenja iračke krize u okviru Ujedinjenih naroda. Vjetar pod krila europske golubice dalo je prvo izvješće glavnog inspektora UN-a Hansa Blixa, prema kojemu do sada nisu nađeni dokazi da Saddam posjeduje oružja za masovno uništavanje. 'Rat nije neizbježan' izjavio je jučer predsjednik komisije Romano Prodi na susretu s grčkim premijerom Costasom Simitisom, koji će predsjedavati europskim vijećem i koji je bio još izravniji: 'Ne želimo rat'. Dok odgovorni za vanjsku politiku EU-a, Javier Solana podsjeća da je 'bez dokaza vrlo teško početi rat', grčki ministar vanjskih poslova izjavljuje da među Europljanima postoji široko slaganje da se svaka možebitna intervencija treba uvjetovati drugom rezolucijom Ujedinjenih naroda. Na tom pravcu su se već izričito izjasnili i francuski predsjednik Chirac, i njemački kancelar Schroeder. Čak i britanski premijer Tony Blair, koji ipak mobilizira flotu i pozive pričuvnu vojsku, te ne propušta prigodu izjasniti se da je 'uz Sjedinjene Države', izgleda da prihvaća činjenicu da se o nekom možebitnom ratu ipak mora odlučiti u okviru UN-a, dakle isključujući unilateralne akcije. Blairova laburistička stranka je uostalom duboko podijeljena oko sukoba, kao što je i britanska vlada. Kao što je i, kada se bolje pogleda, podijeljena sama američka administracija , u kojoj su 'golubovi', kao državni tajnik Colin Powell, služili oslanjanjem na europsku obalu u kočenju unilateralističkih i intervencionističkih euforija 'jastrebova'. Još je prerano za kazati tko će pobijediti u tom odmjeravanju snaga. No sraz već uvelike nadilazi odmjeravanje snaga između Busha i Saddama oko iračkih oružja, i odnosi se, međutim, na političke sposobnosti Sjedinjenih Država da se uzdignu na položaj čuvara svijeta i pokrenu kazneni i preventivni rat ne uzimajući u obzir međunarodnu zajednicu, pa ni zapadne saveznike. A ishod tog izazova, a ne možebitna vojna okupacija Iraka ili Saddamov pad, će zapravo odlučujuće utjecati na svjetske ravnoteže slijedećih godina, a možda čak i slijedećih desetljeća. Ono što sa sigurnošću može kazati jest da je Europa, bez dosljedne i homogene zajedničarske vanjske politike, naizgled podijeljena glede rata u Iraku, sigurno nedovoljno sposobna s ratnog gledišta u odnosu na supersilu SAD, do sada uspjela uvjetovati strategiju Washingtona i nametnuti Sjedinjenim Državama niz procedura i jamstava koje su američki gurui diplomacije, poput one iz strateške igre, smatrali nezamislivima. Kako je bilo moguće to malo čudo otpora i razboritosti? Kako su 'ne- politika' i slabi stav Europljana mogli držati i dignuti (do sada) glavu pred gotovo mesijanskom odlučnošću predsjednika Busha? Što je omogućilo da se Unija, čiju je 'podjelu' i 'nedjelovanje' glede iračkog pitanja Prodi još u rujnu prijavljivao, danas osjeti u stanju diktirati uvjete Sjedinjenim Državama? Prvi odgovor, na žalost, treba tražiti izvan same Europe, u greškama i kratkovidnostima Washingtona. Sve od 11. rujna kada je tražio od Europljana da se pozovu na članak 5 Atlantskog saveza glede kolektivne obrane, da bi potom ponizio saveznike i krenuo sasvim sam, George Bush se ponašao kao da Europa ne postoji. Već je dao naznaku tog ponašanja odbijanjem ratificiranja prvo protokola iz Kyota o okolišu, potom konvencije o međunarodnom kaznenom sudu. Grubo je ignorirao Europljane u vođenju blisko i srednjoistočne krize, koja postaje sve teža za upravljanje. Na kraju je postavio protusaddamovsku strategiju u odnosu na niz varijabli, koje su išle kretanja tržišta nafte do iračkih plemenskih rivaliteta, od stabilnosti saudijske monarhije do klimatskih promjena na terenu, gdje ni u jednoj nije uzimao u obzir volju Europljana. I tako, paradoksalno, Europska Unija se na kraju našla ne toliko u vlastitoj svjesnoj volji samopotvrđivanja koliko u negaciji vlastitog postojanja koju je nametao njen glavni sugovornik. Istina je, kako je govorio Kissinger, da Europa još uvijek nema jedinstven telefonski broj. No to ne može biti razlog da se nikada ne digne slušalica. Neprestano zanemarujući pojedinačne senzibilitete Europljana, Bush je uspio stvoriti zajednički senzibilitet različit od onoga Sjedinjenih Država. I sada će, kako god završilo odmjeravanje snaga oko Iraka, biti teže ne uzimati ga u obzir", piše Andrea Bonanni.