IT-US-KP-supersila, krize-Politika it - 30. XII. corriere - bush koreja i irak ITALIJACORRIERE DELLA SERA30. XII. 2002.Bush ranjiviji nakon korejskog izazova"Quo vadis, Amerika? Gdje su politička dosljednost i moralna strogost Bushove
administracije? Doktrine 'osovine zla' i preventivnog rata tražile bi od nje razoružavanje Sjeverne Koreje prije no što ova pribavi atomska oružja (ako ih već ne posjeduje), što je velika i neposredna opasnost. Međutim ona dozvoljava diktatoru Kim Jong Ilu da nekažnjeno ponovno otvori nuklearne reaktore, proizvodi plutonij, protjera inspektore UN-a te prijeti i drugim mjerama. Ona pitanje premješta u newyoršku Staklenu palaču, zagovarajući gospodarske i političke sankcije protiv Pyongyanga, u skladu sa strategijom 'odgovarajućeg obuzdavanja'. Ona raspravlja o samo jednoj kaznenoj mjeri: presretanju isporuka sjevernokorejskih projektila trećim zemljama, kako bi neprijatelja lišila važne financijske potpore.To je suprotan odnos onome spram Iraka, koji bi za mnogo manje mogao biti bombardiran za dva mjeseca, i potom izložen invaziji, uz rizik da se Saddama Husseina brani kemijskim i biološkim oružjima.Američka administracija isto tako odbija izravno pregovarati sa
ITALIJA
CORRIERE DELLA SERA
30. XII. 2002.
Bush ranjiviji nakon korejskog izazova
"Quo vadis, Amerika? Gdje su politička dosljednost i moralna
strogost Bushove administracije? Doktrine 'osovine zla' i
preventivnog rata tražile bi od nje razoružavanje Sjeverne Koreje
prije no što ova pribavi atomska oružja (ako ih već ne posjeduje),
što je velika i neposredna opasnost. Međutim ona dozvoljava
diktatoru Kim Jong Ilu da nekažnjeno ponovno otvori nuklearne
reaktore, proizvodi plutonij, protjera inspektore UN-a te prijeti
i drugim mjerama. Ona pitanje premješta u newyoršku Staklenu
palaču, zagovarajući gospodarske i političke sankcije protiv
Pyongyanga, u skladu sa strategijom 'odgovarajućeg obuzdavanja'.
Ona raspravlja o samo jednoj kaznenoj mjeri: presretanju isporuka
sjevernokorejskih projektila trećim zemljama, kako bi
neprijatelja lišila važne financijske potpore.
To je suprotan odnos onome spram Iraka, koji bi za mnogo manje mogao
biti bombardiran za dva mjeseca, i potom izložen invaziji, uz rizik
da se Saddama Husseina brani kemijskim i biološkim oružjima.
Američka administracija isto tako odbija izravno pregovarati sa
Sjevernom Korejom 'jer nuklearno ucjenjivanje ne treba biti
nagrađeno' i svoje nedjelovanje opravdava tvrdeći da se ne radi o
još jednoj krizi. Na kraju tvrdi da bi u najgorem slučaju bila
sposobna voditi i dobiti dva rata istovremeno, jedan na srednjem
istoku i jedan na dalekom istoku (ministra obrane Donald Rumsfeld,
jastreb, i državni tajnik Colin Powell, golub). To je dvojbena
tvrdnja jer supersila već vodi jedan treći rat, protiv Al Qaede i
talibana, a i radi toga što je Sjeverna Koreja u stanju napasti, ili
uništiti Južnu Koreju za nekoliko dana, ako ne i za nekoliko sati.
Osim ako administracija ne razmišlja o uporabi atomskog oružja,
makar samo i taktičkog.
U stvari se Bush, koji u nastojanju da to pitanje stavi u drugi plan
nije o njemu javno govorio, ne suočava sa sjevernokorejskom
varijablom jer bi to možda katastrofalno utjecalo na planove napada
na Irak. Predsjednik ne želi biti uhvaćen između dva rata, nakovnja
Saddama i čekića Kim Jong Ila. No to odugovlačenje, koje je jučer
istaknuoo Powell, prema čijem sudu 'ima nekoliko mjeseci vremena'
za rješavanje zbrke oko Sjeverne Koreje, moglo bi biti
kontraproduktivno. S jedne bi strane moglo osnažiti očitu sumnju
sjevernokorejskog diktatora da će nakon raisa doći red na njega, te
ga tako nagnati na ubrzavanje svog programa atomskog naoružavanja.
S druge strane, predajući sjevernokorejsku krizu UN-u, mogao bi
Rusiji i Kini (kojima to sigurno ne bi bilo krivo) prigodu zatražiti
od Amerike visoku cijenu za rješavanje krize: odricanje od napada
na Irak.
Beskorisno je raspravljati jesu li Bushova prvenstva pogrešno
složena ili nisu: predsjednik je odlučio prvo razoružati raisa, i
učinit će to sa ili bez UN-a. Ne može ga se ni kritizirati radi
obraćanju Vijeću sigurnosti glede Sjeverne Koreje; kriza nije
bilateralna, ona se tiče cijele Azije, mogla bi se odraziti na
Europu, a uz to umiruje što supersila nije unilateralno djelovala.
No izgledi za uspjeh bili bi mnogo veći da Bush 'a priori' ne odbija
dijalog s Pyongyangom i da nastoji djelovati usklađeno s Južnom
Korejom, koja ustrajava na strategiji 'zore' (sunshine),
ujedinjavanja otoka. Stručnjaci smatraju da Kim Jong Il
ekvilibrira na rubu atomske provalije tražeći pomoć i kompromise.
Vrijedilo bi to razbistriti ne dopuštajući da krizu zahvati
gangrena. Za nekoliko mjeseci, kako daje naslutiti Powell, moglo bi
biti prekasno", piše Ennio Caretto.