IT 15. I. LA STAMPA- BERLIN, IRAK I WASHINGTON

ITALIJA LA STAMPA 15. I. 2003. Ako želiš mir, pripremaj se (s UN-om) za rat "(...)Na vrhu njemačku politiku vode dva čelnika: socijaldemokratski kancelar Schroeder i zeleni ministar vanjskih poslova Fischer. Političke kulture, biografije, različite karakterne osobine među njima su proizvele suučesništva i dogovore koji su do sada funkcionirali.(...) Sveukupno u Berlinu postoje tri elementa u igri: 1. čvrsto početno distanciranje kancelara Schroedera od američke namjere napada na Irak polako je slabilo uz objavu njemačke raspoloživosti da na logističkom planu podupre saveznike u možebitnoj ratnoj akciji. 2. To stajalište izaziva sve veću neugodu u Njemačkoj, unutar i izvan crveno-zelene većine, s slabljenjem imidža, na početku pobjedničkog, para Schroeder-Fischer. 3. Od siječnja je Njemačka postala ne-stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Ta činjenica, dugo čekana kao ponovno uspostavljanje njenog međunarodnog značaja, paradoksalno je dovodi u teškoće. Počnimo odavde. Mjestom u Vijeću sigurnosti za Njemačku se ostvario toliko čekani skok na položaj međunarodne suodgovornosti s marginalne pozicije, koju se doživljavalo kao nepravednu u odnosu na stvarnu težinu. No konjunktura u kojoj se dogodio taj prijelaz stavlja je u veliku nelagodu. Jer njemačke rezerve prema američkoj politici spram Iraka riskiraju prijeći s načelne razine u neodobravanje koje ima izravni operativni učinak u slučaju da dođe do eksplicitnog izjašnjavanja Vijeća sigurnosti. Njemačka vlada ne može si dopustiti da sama zauzme stajalište suprotna Americi, bio bi to povijesno-kulturalni šok bez presedana. Ne bi imalo smisla uvjeravati da se radi o antiamerikanizmu već o lojalnom neslaganju među prijateljima. 'Velika' i 'normalna' Njemačka nakon ponovnog ujedinjavanja je trebala gotovo deset godina da bi se postupno sve više priključivala drugim zapadnim nacijama u vojnim intervencijama za potporu mirovnim procesima u raznim dijelovima svijeta - poglavito u bivšoj Jugoslaviji. I to se gotovo uvijek događalo na pritisak i poticaj Amerikanaca, koji su teško razumijevali 'pacifističke' otpore Nijemaca. A sada ih čak nalaze okrenute protiv sebe.(...) To stajalište (nesretno nazvano 'njemački putem') pojednostavljeno je tumačeno kao predizborni oportunizam. U stvarnosti je bilo, i jest, ozbiljnije: paralizirajući osjećaj da se prema novoj međunarodnoj političkoj konjunkturi ne može odnositi sa starim pojmovnim i moralnim instrumentima 'humanitarnog rata', Od tuda dolazi odbijanje Berlina da se svrsta uz Ameriku, te se tako našao i u diplomatskoj izolaciji bez presedana, ne samo zato što je Washington reagirao neočekivanom iritiranošću, nego i stoga što su se druge europske vlade (Pariz i London posebice) dobro pazile intervencije radi ublažavanja tonova njemačko-američkog spora. Oni su koristili Berlin kao zamorca za američke reakcije. Osim u slučaju kada su loše prikrivenim zadovoljstvom konstatirali Schroederovo uzmicanje kada je zajamčio Amerikancima punu logističku potporu u možebitnoj protuiračkoj akciji. No na kraju izgleda da se njemačka vlada, preko svojeg predstavnika u UN-u, svrstava uz Busha (kako je odmah naglasio New York Times) izjavom da nije poželjna druga rezolucija Vijeća sigurnosti o Iraku u slučaju da ovaj ne ispuni već iznesene zahtjeve. No što bi učinila Njemačka ako bi došlo do drugog glasovanja? U ovom trenutku to nitko ne zna, iz Berlina dolaze različiti glasovi i iz unutar vlade. Priča tako vodi do crveno-zelene koalicije, para Schroeder- Fischer. Oba političara imaju velikih teškoća u svojim strankama. U novinskim komentarima umnažaju se analize njihovih neusklađenosti u političkom stilu i senzibilitetu. Schroederov pragmatizam, Fischerov idealizam, nacionalni naglasci kancelara, europeistički zanos kod ministra vanjskih poslova. No ti pokazatelji nisu dovoljni da bi se ustanovio zastoj političkog pravca. Subjektivne razlike koje danas proizvode neslaganja i nesigurnosti iste su one koje su jučer omogućavale inovativnu komplementarnost. U stvarnosti će politički čvor na neki način riješiti samo 'upravljački' Schroederov pragmatizam. Uopće ne iznenađuje indiskrecija da je Fischer spreman 'otići' predviđajući kandidaturu za vrh europske komisije. Fischer je to odrješito zanijekao, kako bi izbjegao stvaranje dojma o njegovom 'bijegu iz vlade'. No ostaje činjenica da oružani pacifizam iz humanitarnih razloga koji je doveo Nijemce (i Talijane) u Jugoslaviju, nije više na visini nove političke konjunkture; gdje se nalaze međunarodni terorizam, iračka kriza, provokacije Koreje. Kako bi se suočilo s tim složenim stanjem potrebno je pokrenuti nove mentalne i materijalne instrumente koje u ovom trenutku njemačka crveno-zelena koalicija nema. Ne ostaje drugo nego povjeriti se velikom taktičaru Schroederu, kojem pak ne ostaje drugo nego karta solidarnosti među Europljanima. Ne samo u općenitim deklaracijama Unije već poglavito u slaganju europskih 'sila' koje sjede u Vijeću sigurnosti. Odlučujuća točka glede iračkog pitanja danas jest je li Europa, koja se protivi preventivnom napadu, u stanju ponuditi učinkovito alternativno političko rješenje a da istovremeno nije i spremna uporabiti vojnu silu. Odnosno, nije dovoljno biti protiv rata; kako bi se bilo vjerodostojnima u političkoj ponudi potrebno je pokazati se spremnima koristiti i silu, naravno pod okriljem UN-a. U ovom trenutku nije jasno jesu li ovo stajalište Europljani dovoljno snažno usvojili i hoće li ga, na kraju, prihvatiti i Nijemci.", piše Gian Enrico Rusconi.