US 28. XII. WASH POST - RUSKO IRANSKA SURADNJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 28. XII. 2002. Na ruski pogon "Upitan zašto je njegova zemlja upravo potpisala sporazum o isporuci goriva za iranski nuklearni reaktor u Bushehru, ruski ministar za atomsku energiju je izgledao ravnodušan: 'Sva iransko - rusko suradnja je u skladu s međunarodnim propisima', odgovorio je. U prošlosti su ruski dužnosnici tvrdili da će njihov angažman u Bushehru biti strogo nadziran, ukazujući na to da su inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju u brojnim prigodama posjetili reaktor. Isto tako ističu da se njihovim sporazumom osigurava gorivo za reaktor slijedećih deset godina kao i odvoz potrošenog goriva kako se ovaj ne bi mogao preraditi za vojne namjene. No točne pojedinosti sporazuma za Bushehr nisu ono što nuklearne odnose između Irana i Rusije čini tako upitnim. Problem je u širom kontekstu: ruske trgovinske i znanstvene ustanove imaju dugu povijest uključenosti ne samo u iranski civilni nuklearni program nego i u tajni iranski nuklearni vojni program. Devedesetih godina ruska je vlada to priznala u cijelosti, i zaustavila neke zloporabe. Rusi sada niječu bilo kakav daljnji angažman. Bushova administracija misli drugačije, i ukazuje da će sporazum o Bushehru osigurati mnogo prilika za ruske znanstvene i vojne tehničare za putovanje u i iz Irana. Dok se sam plan može nadgledati razmjena informacija ne može. Istovremeno, ni Iranci ni Rusi nisu dovoljno objasnili zašto Iran treba i sporazum i sam reaktor. Iranci imaju dovoljno nafte za zadovoljavanje svojih domaćih potreba. Isto tako izgleda da razvijaju svoj vlastiti izvor nuklearnog goriva. Nije jasno kakvoj još svrsi služi rusko gorivo, osim ako ne oslobađa iranske resurse za razvoj nuklearnog oružja. Konačno, prošlotjedni sporazum uzbunjuje radi onoga što govori o dvije uključene zemlje. U većini drugih pitanja nadzora oružja Rusija i Sjedinjene Države su postigle de facto koncenzus u prošlih nekoliko godina. Glede širenja nuklearne tehnologije, međutim, Rusi su uporno odbijali surađivati. Možda radi financijskih razloga, možda radi zadržavanja političkog utjecaja, ili možda stoga što predsjednik Vladimir Putin ne nadzire u potpunosti ruski nuklearni program, i stoga što u njegovoj zemlji ne dijele svi njegovu iznesenu želju za dobrim odnosima sa Sjedinjenim državama. U Iranu stalno traženje nuklearne tehnologije isto tako mnogo otkriva o unutarnjoj iranskoj politici. Unatoč javnog neslaganja glede svakojakih drugih pitanja nema vidljive razlike između iranskih 'umjerenih' i iranskih 'tvrdo-linijaša' u ovom pitanju. Obje skupine izgleda da idu za nuklearnim razvojem jednakim intenzitetom i da su jednako ravnodušne spram prosvjeda zapada. Rezultat: s jedne strane dužnosnici administracije vjeruju da se u Teheranu o ovom pitanju 'nema s kim razgovarati'. S druge strane, priznaju da možda ne razgovaraju s pravim ljudima u Moskvi. Radi toga što je to pitanje toliko važno i radi drugih pitanja širenja nuklearne tehnologije (Irak, Sjeverna Koreja) koje izgledaju prijeteće, postoji iskušenje da se ono zakopa. No potrebna je suprotna reakcija: predsjednik Bush mora iranski nuklearni program držati visoko na svom rasporedu, njegova administracija mora o tome razgovarati na svim razinama ruske vlade, a Kongres ne smije dopustiti da ga se zanemari."