IT-29. XII.-AVVENIRE-RORTY

ITALIJA AVVENIRE 29. XII. 1999. Dvadeset i prvo stoljeće bez demokracije? "U svojem drugom nastupnom govoru, u siječnju 1997., američki predsjednik Bill Clinton sa zadovoljstvom je objavio postizanje jednog važnog cilja: 'Prvi put u ljudskoj povijesti na planetu ima više osoba koje žive u demokraciji, nego u diktaturi'. List 'New York Times' brzo je napravio račun i potvrdio da je čelnik Bijele kuće bio u pravu: 3,1 milijarda ljudi živjelo je prema demokratskim pravilima, 2,66 milijardi nije. Možda se u posljednje četiri godine zbir promijenio, s obzirom na posljednje sukobe u Indoenziji, Rusiji, Jugoslaviji, državne udare poput onoga koji se dogodio u Pakistanu. Veći dio nas, međutim, smatra sigurnim da će demokracija biti glavni oblik vladavine i u sljedećem stoljeću. I tako činimmo pogrješku koja bi nas mogla skupo stajati, barem prema filozofu Richardu Rortyiju. 'Demokracija je', objašnjava profesor sa sveučilišta Stanford, 'izložena riziku, iz raznih razloga. Na praktičnom planu gospodarska depresija poput one koja se dogodila 1929. mogla bi je baciti na koljena, a prema sadašanjem stanju, ne radi se o nemoguećm razvoju događaja. U prvoj polovici stoljeća, ta je katastrofa otvorila put krvavim dikaturama, poput onih Hitlera i Staljina. Sada bi učinci neke krize mogli biti isto toliko razorni, poglavito stoga što je globalizacija proizvela grananje gospodarskih veza, koje bi na cijeli svijet proširile zarazu depresije'. - Pa i ako se prihvati da bi se neka takva katastrofa mogla ostvariti, zašto je ne bismo bili kadri obuzdati, a da to ne platimo svršetkom demokracije? = Jer je teško naći koordiniranost potrebnu da se svi protagonisti pokrenu u ispravnom pravcu. Dovoljno je pogledati što se dogodilo na nedavnom skupu na na vrhu WTO-a u Seattleu. Bogate zemlje i njihovi sindikati pokazali su da nemaju nikakvu namjeru misliti na potrebe zemalja u razvoju, iz očitih koristoljubivih razloga. Ta je konferencija nepovratno propala. No u sljedećem ćemo se stoljeću morati suočiti s jako velikim brojem problema, od zaštite okoliša, upravljanja resursima, pred stanovništvom koje se povećava. I ne razumije se kako ćemo ih riješiti, pošto se već sada, kako bi imale neku djelotvornost, s važnima odlukama moraju složiti tako brojni protagonisti. Bit će teško naći konsenzus, neuspjesi će postajati sve opasniji, zbog širenja oružja za masovno uništavanje. - Napori u obuzdavanju širenja nuklearnog oružja vam nisu uvjerljivi? = Rekao bih da baš nisu. Niti jedna zemlja ne poduzima ozbiljne inicijative za izbjegavanje nuklearnoga oružja, koje danas može završiti u rukama beskrupuloznih gospodara rata. Nedostatak koordinacije povećat će situacije razilaženja, i neki bi to ekstremisti mogli iskoristiti kako bi izazvali razornije sukobe. - Scenarij je pomalo zastrašujući, no već je pokazao da se može ostvariti, ako se sjetimo nuklearnih pokusa u Indiji i Pakistanu, rastuće moći Kine, poluanarhije Rusije, stalnih ratova u Africi, na nesigurnost glede Iraka i Irana, i na terorizam koji i dalje ima utočišta poput Afganistana. Dakle, koja bi mogla biti moguća rješenja, kako bi se izbjeglo da ostanemo taoci kaosa? = Jedino moguće rješenje, po mom mišljenju, moglo bi biti stvaranje nekog oblika svjetske vlade, sposobne na usklađen način suočiti se sa svim tim problemima koji zahtijevaju globalnu koordinaciju. - Čini li Vam se to ostvarivim, u svjetlu onoga što se upravo dogodilo u Seattleu? = U ovom trenutku, ne. Ne čini mi se da je ijedna nacionalna vlada spremna prepustiti svoju vlast, makar i radi opće sigurnosti. Stvari se međutim mogu promijeniti, kad prijetnja neke krize postane prisutnija. Neke su zemlje, uostalom, ipak ostavile dojam da razumiju tu nužnost. - O kome govorite? = O Europskoj uniji, koja je posljednjih pedeset godina stalno išla u tom pravcu. U biti, ako razmislite, početkom je stoljeća bilo nemoguće zamisliti jedinstvenu kontinentalnu vladu, s istom valutom za sve. Pa ipak smo gotovo do toga došli. Europska unija je uspjela ostvariti razne socijalne politike, koje su se uspjele oduprijeti moći velikih međunarodnih 'corporationa'. Ne vidim zašto se takav model ne bi mogao izvesti i u druga područja svijeta. - A bi li islamske zemlje, primjerice, mogle pristati na sudjelovanje u nekom takvom projektu? = Bilo bi korisno da islamske zemlje naprave neku svoju federaciju, koja bi bila sposobna jamčiti red. Potom bi ta struktura mogla razgovarati s ostalima. Svjetska vlada, zapravo, ne bi nužno trebala biti jedna monolitna ustanova. Mogle bi je sačinjavati razne regionalne federacije, združene u cilju jamčenja međunarodne ravnoteže. - Ta arhitektura, ako je ostvariva, trebala bi nas braniti od kaosa. No što bi nam moglo jamčiti da će funkcionirati prema pravilima demokracije? = Ništa. To je rizik kojemu se izlažemo. Možda će novi komunikacijski sustavi, kao internet, pomoći kruženju ideja, i zakočiti totalitarizme. Međutim, mogli bi se naći i u položaju da moramo birati između despotizma i kaosa." Razgovor je vodio Paolo Mastrolilli.