ŠV 4.XII.-NZZ-GLOBALIZACIJA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 4. XII. 1999. Spasite Europu - od globalizacije? "Prije šezdeset godina Staljinova je Crvena armija na Karelijskom tjesnacu i u šumama sjeverno od Ladoškog jezera započela svoj napad na Finsku sa svrhom da nekadašnju rusku veliku kneževinu kao prije baltičke države i Poljsku, podčini moskovskom biču. Dobro pripremljen, junački finski otpor nadmoćnoj sili odavno je postao legendom i sastavnim dijelom europske povijesti. Iako je rat Fince upućene same na sebe otjerao na rub egzistencije, pobuna se isplatila: zemlja je bila pošteđena sudbine sovjetske republike, Finska je ostala neovisna. Bez borbe bijelih vojnika u zimskom ratu Finska danas ne bi bila ponosni član zone eura, državna vodstva Euopske unije se prema tomu ne bi okupila u Helsinkiju pod finskim predsjedanjem da bi vijećala o pitanjima sigurnosti Staroga Kontinenta. U oči tog sastanka na vrhu na Sjeveru koji bi stvari europskog identiteta trebao dati presudan poticaj, njemački je savezni kancelar Schroeder opet nabacio pitanje velikog cilja europske integracije. U svojem je govoru pred francuskom narodnom skupštinom izjavio da se mora izgraditi ustavni temelj Unije. Kao pojašnjenje naveo je da je na globalizaciju potreban zajednički europski odgovor, da europski interese i trebaju prema van biti djelotvorno zastupani, da Uniju treba proširiti na Istok, ojačati političku snagu djelovanja i potvrditi demokratsku legitimaciju. Da bi iskazao počast svojim slušateljima, odabrao je pojam 'Europe Puissance' - valjda kao protutežu 'Hyper Puissance', sili s one strane Atlantika. Sigurnost Europe u najširem smislu od Drugoga svjetskog rata de facto čuvaju Amerikanci. Europskih je emancipacijskih napora bilo stalno, no za dugih godina hladnoga rata i u desetljeću poslije njegova svršetka, praktički su ostali neuspješni. Sada se čini da bi poslije gorkih iskustava u Zaljevu i na Balkanu uz britanski i francuski pogon i uz njemačku potporu mogli poduzeti napore koji više obećavaju nego dosadašnji. Pojavljuje li se razvitak iz gospodarske i monetarne unije u vojnu uniju - s pogledom u prvo desetljeće novoga stoljeća? Još je ipak preuranjeno za odobravanja, jer nema posvuda volje, više novca za preustroj i ustroj potrebnih oružanih snaga, a sve nerazoboritije iskorištavanje njemačkog Bundeswehra pokazuje da staro razmišljanje još nije prošlo i da san o mirovnoj dividendi još nije odsanjan. Naznaka da bi ovoga puta unatoč tomu posrijedi moglo biti više od općenite europske euforije, u posljednje su vrijeme sve glasnija američka upozorenja da se vojno ujedinjenje Europe ne provodi na trošak NATO-a. Kako će europska 'autonomija' u obrambenim i sigurnosnim pitanjima biti konkretno oblikovana, doista se ne može sagledati. Ima li NATO pravo na prvu odluku i u akcijama koje se poduzimaju s američkim materijalom ali bez Amerikanaca? Tko određuje koje su misije skrojene prema europskim kapacitetima - male, ali ipak toliko značajne da zahtijevaju europski menadžment? Kako će se Europljani u slučaju sukoba uzajamno složiti bez vanjskog - znači američkog - pritiska? I dalje ostaje skepsa jesu li motivi iza pokušaja vojne integracije doista posvuda oni službeno navedeni. Velika Britanija, barem njezina sadašnja vlada, zbog nesigurnih izgleda prijama u euro- klub, vojnu integraciju drži sredstvom za svrhu da na Kontinentu ne izgubi svoj utjecaj i da igra vodeću ulogu. Francuska europsko ujedinjenje drži nužnošću da bi se mogla obraniti od silovite invazije globalizacije. Jacques Attali, rječiti savjetnik bivšeg francuskog predsjednika Mitterranda ukazuje čak na široki sociokulturni napad na europsku suverenost od strane razornih snaga tržišta, iza kojih otkriva samo Ameriku. Njemačka se na posljetku drži suzdržano. No u tijeku rata za Kosovo shvatila je da bi mogla sudjelovati u potezanju niti ako one druge dvije zemlje uistinu teže postavljenom cilju. Sumnje da Francuska europskim obrambenim identitetom želi potkopati i unazaditi NATO i očekivanje da bi se savez mogao raspasti zbog tog sukoba, nisu nove. To je temeljno mišljenje devedesetih godina u Europi dobivalo sve više pristaša, jer su američke lekcije po pitanju sigurnosne i trgovačke politike te poneke nespretne reakcije Washingtona općenito pojačale pritajeno neraposloženje prema vodećoj sili. Desni izolacionisti i nacionalisti ujedinjuju se s lijevim čuvarima i zagovaračima anti- globalizacije i šire to raspoloženje, kako bi se oduprli prevratničkoj, prikazanoj štetnom, ofenzivi liberalizacije i tržišta i unaprijedili svoje vlastite nakane - neskriveno intervencionističke. Attali primjerice piše otvoreno da bi Europa mogla izgubiti vrhovnu vlast nad svojom vlastitom sudbinom: 'Nalazimo se na točki u povijesti gdje tržište počinje voditi svoju bespoštednu borbu protiv demokracije.' No 'tržište' ipak ne izlazi na ulice i nije nasilno, nego su to njegovi protivnici. Kao za ilustraciju tih teza u Seattleu na američkoj zapadnoj obali mogli smo promatrati svjesno inscenirane borbene prizore. 'Ako se narod zaboravi, priziva se u sjećanje', navodno je u toj prigodi rekao francuski ministar gospodarstva, potvrđujući korporativističko viđenje stvari, svoje i svoje zemlje. 'Narod' su u ovom slučaju bili aktivisti zaštite okoliša različitog porijekla, samozvani zaštitnici potrošača, sindikalnih organizacija i svih mogućih rubnih skupina s vrlo osobitom, čak minimalističkom željom sazdanom od onog dizanog tijesta koje se podgrijava za populističke projekte svih vrsta i stavlja u pokret. Budući da je globalizacija teško opipljiva stvar - u retorici s desna na lijevo uvijek je riječ o 'anonimnim snagama' - izazivači nereda u Seattleu trebali su konkretno polazište za svoje 'izvanparlmentarne prosvjedne taktike' koje su djelovale kao prekrite prašinom. Vjerovali su da su našli metu u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO). Ulične borce malo dira što je WTO zapravo tu da bi postavio nova pravila svjetske trgovine, da bi spriječio anarhiju koja navodno izaziva toliko straha. Konzistencija argumenata nije njihov glavni cilj. Može se dakako i pitati zašto predsjednik Clinton, koji govori da zastupa slobodnu trgovinu a i inače u svakoj prigodi pjeva hvalospjeve globalizaciji, izražava simpatije za prosvjednike kojima je na umu upravo suprotno. Blizu je pretpostavka da su mu izbori iduće godine u Americi i New Yorku važniji nego sve drugo. Anti-WTO gerilci na ulicama Seattlea dobro su organizirane udarne skupine Demokratske stranke u sve oštrijoj političkoj borbi 2000. godine. Unatoč svim tim pokretima i difuznim utjecajima, nema nikakva znaka da je Europa poljuljana od neprestanih 'napada' globalizacije ili da je NATO u raspadu. Europska unija i Atlantski savez dobro se znaju držati zajedno u ovo nesigurno doba. Ako se i pored toga u europskim vladama probije shvaćanje da su napredak na putu do obrambenog identiteta ulaganja koja će u buduće donijeti gospodarske koristi, dobilo bi se više od tek skromne intervencijske oružane sile za svladavanje manjih kriza. Treba podsjetiti da internet nije izmislio Al Gore, nego Pentagon" - piše komentator lista H. K.