NJ 21.XII.-DIE WELT-DRŽAVE U GLOBALIZACIJI

NJEMAČKA DIE WELT 21. XII. 1999. Država u globalno doba "Od svršetka tridesetogodišnjega rata nacionalne su države bile središnji akteri na svjetskoj pozornici. Njihova suverenost u odnosu na njihove građane i u odnosu na druge države, načelno je bila nedvojbena. Čak su i stvarne ovisnosti o supersilama koje su europsku integraciju i rasprave o utjecaju multinacionalnih poduzeća, vođene još šezdesetih godina, postigle tek malo više od nagoviještanja tih granica suverenosti. Globalizacijom se nacionalna država ipak drži suočenom s najvećim izazovom koji radikalno dovodi u pitanje koncept tog društvenog načela reda. Ta tvrdnja je možda u stanovitoj mjeri iznenađujuća ako se pomisli da je samo u posljednjem desetljeću broj članova UN-a narastao za ne manje od 32. Ne pokazuje li to da je koncept nacionalne države i dalje koliko omiljen toliko i živ? Taj je porast dakako ponajprije odraz sloma zadnjega kolonijalnog carstva, Sovjetskoga Saveza. Još važnije: te nove države svjedoče da u doba otvorenih tržišta veličina neke zemlje više nema dominantnu ulogu u razvojnom potencijalu: veličina unutarnjeg tržišta sve je manje važna, ako su na raspolaganju globalna robna i financijska tržišta kao tržišta za prodaju i kupovinu. No upravo je otvorenost tržišta izazov suverenosti nacionalne države. Klasična nacionalna država pod pritiskom je iz tri smjera: iz jednoga unutarnju suverenost ugoržava sve veća pokretljivost i viši individualni stupanj slobode građana i poduzeća, time što minira upute sile i poreznu funkciju države. Individualna sposobnost odlučivanja emancipira se od državnih pravila. Državne se predujme, ako nisu u skladu s osobnim preferencijama, može zaobići. S druge strane pojedine države u međuovisnom svijetu više ne mogu proizvesti važna kolektivna dobra (pravo i poredak, standarde, nadzor). Stabilnost robnih i financijskih tržišta treba na međunarodno isprepletenim tržištima omogućiti samo u okviru međunarodne suradnje. Pravno osiguranje međunarodnih transakcija i djelotvorne strukture nadzora mogu se postići samo dobro promišljenim ustupanjem državnih suverenih prava nadnacionalnim ustanovama. S treće strane globalizacija ugrožava prisilnu solidarnost nacionalne države. Granice između globalizacije i nacionalne države ne teku između država nego unutar država. Jednako kao što male države mogu biti uspješne na globalnom tržištu, nadnacionalne će regije sve više zahtijevati autonomiju u odlučivanju, kako bi mogle surađivati s drugim regijama rasta umjesto da svoje resurse dijele sa slabijim dijelovima u vlastitoj zemlji. Rasprava o financijskom izjednačavanju pokrajina jedna je od mnogih naznaka takve tendencije. Iako će njezina moć u stanovitoj mjeri biti manja, nacionalna bi država i u dolazećem stoljeću mogla ostati ako ne najvažniji, barem važan akter. Većina ljudi i dalje osjeća pripadnost naciji. Skupina suvremenoga, globalno mislećega svjetskog građanina, 'čovjeka Davosa', je mala. Osjećaj zaštićenosti u vlastitoj državi i dalje je jako privlačan. Njemačka d.d. još je uvijek sve većem broju građana bliska kao kozmopolitski shareholder-value. Države još imaju dovoljno moći da povećavaju poreze i proizvedu javna dobra. I dalje imaju monopol sile. Svjetska vlada nije ni vjerojatna ni poželjna, ali je neizbježna jača međudržavna suradnja. Europa je za to očiti primjer s velikim signalnim utjecajem u drugim dijelovima globusa. Osim toga: nacionalna je država još jedini demokratski legitimiran igrač na međunarodnoj pozornici. Transnacionalna poduzeća ili ustanove u idućem će stoljeću imati veću ulogu. Ma koliko bila važan element civilnoga društva, ipak su na posljetku samo još jedna 'skupina posebnih interesa' koja kao ni poduzeća ili privatne udruge, ne mogu predočiti demokratsku legitimaciju za svoje zahtjeve. Vlade dakako zbog kompleksnosti svijeta neće izbjeći posezanje za ekspertizama, prijedlozima rješenja i odgovornošću privatnoga sektora. Izazov 'globalizacija' treba države navesti da svoje oskudne resurse usredotoče na bitne kompetencije, da u regionalnim ustanovama delegiraju zadaće i da odgovarajuće regulacijske zadaće premjeste u međunarodne ustroje. XXI. stoljeće trebat će hitnije nego ikada kontinentalne ustroje (EU, NAFTA, MERCOSUR i dr.) te radno sposobne organizacije (WTO, MMF)" - zaključuje Norbert Walter.