US 20. XII. WP KISSINGER

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 20. XII. 1999. Potrebno je uskladiti političku imaginaciju s gospodarskim rastom "Slom konferencije Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu usred kaosa na ulicama nije bio samo diplomatski fijasko nego i propuštena prigoda. Predsjednik Clinton mogao je iznijeti dalekovidni program rješavanja onog što sluti na jedan od najozbiljnijih izazova sljedećega stoljeća: golem raskorak između složenosti glavnoga gospodarskog obrasca, zvanog globalizacija, i tradicionalnog političkog načina razmišljanja koji se još temelji na zamisli nacije - države", piše Henry Kissinger, bivši ministar vanjskih poslova Amerike i predsjednik međunarodne tvrtke za konzalting Kissinger Associates. "No umjesto da se ugleda na Trumanovo vodstvo u inspiriranju ustroja svijeta poslije Drugoga svjetskog rata, Clinton se odlučio dodvoravati puku. Prije konferencije, pozdravio je mogućnost prosvjeda, na taj način ohrabrujući taktike zastrašivanja skupine ministara koji su bili američki gosti. A čak i nakon što je do nasilja došlo, on je prosvjede opravdao argumentom da je nekad, 'odlučivanje bilo uglavnom u djelokrugu ministara trgovine, vladinih vođa i poslovnih interesa. No svi ovi ljudi na ulicama govore nam da žele da se i njihov glas čuje.' A zašto ih se nije čulo prije? Čemu okupiti ministre trgovine ako američka vlada sad tvrdi da ima nešto nezakonito u njihovoj sferi moći? U Seattleu je zapravo trebalo nacrtati kartu sljedeće faze globalizacije, s namjerom očuvanja njezinih gospodarskih prednosti i istovremenog širenja njezina političkog dometa. Globalizacija je ohrabrila eksploziju bogatstva i tehnologije kao nikad prije, ni u kojoj povijesnoj epohi. Takva brza promjena je izazov prevladavajućim društvenim i kuturnim obrascima. Tržišta stvaraju rast, ali i poremećaje. Iako su ti poremećaji navodno motor konačnog većeg blagostanja, političke su vođe obvezne nositi se s njihovim posljedicama ovdje i sada. Osjećaj političke nelagode neizbježan je, posebno u svijetu u razvoju - osjećaj prepuštenosti milosti i nemilosti sila na koje ni pojedinac ni vlada više ne mogu utjecati. Novi pristup mora započeti spoznajom da je, po svakom objektivnom mjerenju, globalizacija bila golem uspjeh - posebno za Sjedinjene Države. Tijekom protekla dva desetljeća Sjedinjene su Države stvorile besprimjerno bogatstvo; proširile i produbile probitačnost kapitala; financirale razvoj i široku raspodjelu različitih novih tehnologija; i stvorile tržišta za široki spektar roba i usluga, istodobno poboljšavajući svoju raspodjelu prihoda. Što se američkog gospodarstva tiče, ovo su 'dobra stara vremena'. Sasvim sigurno, čak i u Sjedinjenim Državama, globalizacija je ostavila neke pojedince i skupine za sobom. U nekim se sektorima poslovi gube dok se u drugima umnažaju. No ipak, protekcionistički argument da globalizacija općenito proizvodi nezaposlenost, u Americi opovrgava činjenica pune zaposlenosti i plaća koje rastu. (...) Iako su koristi globalizacije u Sjedinjenim Državama bile dramatične, učinak na ostatak svijeta bio je dvosmisleniji, barem kratkoročno. Europa (koja je poslije Amerike od globalizacije imala najviše koristi) oprezno reagira na inozemna preuzimanja, čak i ako je riječ o europskim zemljama, iako ona odražavaju slobodno kretanje kapitala, jedno od glavnih načela globalizacije i Europske unije. A Europi je teško odbaciti tradicionalnu dominantnu ulogu svojih vlada. Slično tako, japansko gospodarstvo i politika stagniraju, djelomično zbog nesklonosti otvaranju da bi se išlo u korak s globalizacijom. No gospodarske i političke posljedice globalizacije najozbiljnije su za zemlje u razvoju. U svijetu gdje se kapital može slobodno kretati, ulaganja će ići prema najvišoj stopi povrata. Ta pokretljivost kapitala znači znatne rizike, kao i velike prigode za zemlje domaćine jer će inozemni kapital otići ako se drugdje otvore bolje mogućnosti, ili ako gospodarstvo zemlje domaćina pretrpi ciklički pad. Velika, raznolika gospodarstva, poput američkog i europskog, s visoko razvijenim tržištima kapitala i trgovačkim zakonom, mogu se nositi s tim fluktuirajućim kretanjima. Krhka gospodarstva i društvene strukture većine zemalja u razvoju nerazmjerno su ranjiva, barem kratkoročno i srednjoročno. Ti su problemi složeni zbog toga što urbanizacija, koja je svojstvena industrijalizaciji, neizbježno sa sobom donosi slabljenje tradicionalnih političkih i društvenih sustava potpore. Čak i kad se materijalni uvjeti poprave u apsolutnom smislu, jača svijest o raskoraku između siromašnih i bogatih koji, u zamalo svim zemljama u razvoju, rane faze globalizacije čini se uvećavaju. (...) Nadalje, tokovi kapitala nisu nužno određeni gospodarskim stanjem zemlje domaćina. Špekulativni kapital seli se kako bi iskoristio prednosti kratkoročnih trendova; on može imati koristi od padova jednako kao i od procvata. Tijekom padova, domaći kapital odlazi a inozemne se financijske ustanove štite smanjivanjem izloženosti čak i u zdravijim gospodarstvima, kako bi poravnale gubitke pretrpljene drugdje. Sve to nacionalne ili regionalne razmirice pretvara u globalne krize. Način na koji međunarodni sustav upravlja svojim periodičnim krizama politički je izazov. Standardni lijek međunarodnih ustanova - posebno MMF-a - bio je obnoviti kreditnu sposobnost tako da se pogođenim zemljama nametnu drastična ograničenja. No ti se pretjerani zahtjevi smatraju oblikom neokolonijalizma, u kojem zabrinutost inozemnih zajmodavaca dobiva prednost pred dobrobiti pogođenih. Tijekom prvih 20 godina postkolonijalnog razdoblja, javni je novac financirao većinu ulaganja u svijetu u razvoju. Kad su se, osamdesetih, zapadni porezni obveznici pobunili protiv tih subvencija, mnoge su se zemlje u razvoju trudile privući privatni kapital sa Zapada. A do sredine devedesetih, privatna su ulaganja izgleda omogućila zemljama u razvoju da grade svoj industrijski kapacitet. Od tad su američka - a od nedavno i japanska i europska - financijska tržišta tako moćni magneti, da obeshrabruju tok kapitala u područja gdje je politički rizik veći a regulacijski sustav manje predvidljiv, kao u južnoj Americi ili Aziji osim Japana. No budući da je domaći kapital skuplji, kompanije koje su prisiljene ovisiti o njemu u nepovoljnom su položaju spram konkurencije. Ta dinamika podudara se sa sklonošću prema velikom radi velikog, što je postala ključna posljedica, gotovo sinonim, za globalizaciju. Dok se mjesne kompanije osjećaju prisiljene na spajanje s multinacionalnima, koje imaju bolji pristup globalnim tržištima kapitala, tipični poslovni sektor zemalja u razvoju razdvaja se: jedan skup poduzeća integriran je u globalno gospodarstvo i u vlasništvu velikih međunarodnih korporacija; ostatak, odsječen od globalizacije, zapošljava veći dio radne snage uz najniže plaće i s najtmurnijim izgledima. Oba skupa kompanija izazivaju politička pitanja: multinacionalni jer iz sfere domaćeg političkog nadzora povlači ključne odluke koje utječu na opću dobrobit; mjesne kompanije zato što stvaraju političke pritiske u korist protekcionizma i protiv globalizacijskog obrasca. Nadalje, do stupnja do kojeg dosad mjesno gospodarstvo postaje integrirano globalno, ono postaje ranjivije na prolongiranu recesiju u Sjedinjenim Državama. To je tamni oblak koji visi nad globalizacijom: ako - ili kad - američko gospodarstvo padne, globalne bi posljedice mogle biti katastrofalne. Neki tvrde da je odgovor na te opasnosti još brže uvođenje još slobodnije trgovine. I u dugoročnom smislu, to je možda istina. No zato što globalizacija u biti uključuje globalno prihvaćanje američkog obrasca, važno je sjetiti se da su trebala desetljeća da se razviju fleksibilna tržišta rada Amerike, dereguilirane financijske ustanove, razmjerno jeftin kapital i sklonost prema smanjenju troškova. Taj se model ne može brzo preslikati na svijet u razvoju, u svakom slučaju ne dovoljno brzo da spriječi sve veću političku reakciju protiv globalizacje. Ključni izazov je taj da se veoma malo ljudi bilo gdje smatra primarno sastavnicama globalnog gospodarskog mehanizma. Oni poistovjećuju političku odgovornost s nacijom - državom i zahtijevaju da ih vlade zaštite od pretjeranih patnji ili poremećaja. Vođe - posebno u demokracijama - gube vlast kad ne uspiju u toj zadaći. Protekcionizam doziva, zajedno s napadima na Ameriku kao vodeću industrijsku silu. Industrijalizirane zemlje izbjegle su mnoge od tih posljedica uvelike zato jer nisu ostavile svoje građane nezaštićene u suočenju s tržišnim promjenama. Ograničenja monopola i društvene mreže sigurnosti bili su temelji politike industrijaliziranih demokracija skoro jedno stoljeće. Za razliku od toga, svijet u razvoju ima malo mreža sigurnosti osim primitivnog oblika protekcionizma. Ako ti uvjeti ustraju ili postanu gori, svijet bi se mogao razviti u dvoslojni sustav u kojem su globalizirane elite povezane zajedničkim vrijednostima i tehnologijom, dok oni isključeni traže utočište u nacionalizmu i etničkoj pripadnosti i pokušajima da se oslobode onog što smatraju američkom hegemonijom. U takvu ozračju, napadi na globalizaciju mogu se razviti u radikalnu modu, posebno tamo gdje su vladajuće elite male, a raskorak između bogatih i siromašnih golem i sve veći. Nijedan gospodarski sustav ne može se održati bez političke baze. Izazov za one koji vjeruju u slobodnu trgovinu jest uskladiti gospodarski rast s političkom imaginacijom; ploviti između onih koji vide svijet u samo tehnički-gospodarskom smislu i njihovih kritika koji žude za povratkom nekog kvazisocijalističkog obrasca vladina nadzora. Izazov je njegovati međunarodni osjećaj društvene odgovornosti bez gušenja uspješnog gospodarskog sustava u regulacijama koje nameću međunarodni birokrati. Povijesna antitrustovska politika Sjedinjenih Država tek treba naći svoj globalni izražaj. Međunarodni financijski sustav treba smanjiti svoju nepostojanost i naučiti ublažiti utjecaj kriza. Uloga špekulativnog kapitala ostaje izazov. U rješavanju gospodarskih kriza treba uspostaviti bolju ravnotežu između zahtjeva zajmodavaca i društvenih potreba pogođenih društava. Brige našeg društva o radnim normama i okolišu potrebno je umiriti bez gušenja slobodne trgovine i ostavljanja dojma da nam je stvarni cilj zagušiti konkurenciju zemalja u razvoju. Ne pretvaram se da imam odgovore na ta pitanja. No znam da ugađanje prosvjednicima nije jedan od njih."