US 5. XII. LAT GLOBAIZACIJA

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 5. XII. 1999. Marginalni prosvjednici u središtu globalne glavne struje "Kao dom najuspješnije svjetske softverske kompanije i najveći proizvođač letjelica, Seattle, kao i bilo koji drugi grad, ima pravo smatrati se srcem novoga, globalnog gospodarstva. Sad, kao domaćin prošlotjednog katastrofalnog sastanka Svjetske trgovinske organizacije, on također ima pravo na mnogo neveseliji naziv mjesta u kojemu se kuje nova politika", pišu John Micklethwait i Adrian Wooldridge, američki dopisnici 'Economista' čija knjiga o globalizaciji izlazi u svibnju. "Prosvjedi u Seattleu bili su bizarna mješavina smiješnog i zastrašujućeg. Prosvjednici, obučeni kao kornjače; samozvane 'lezbijke - vegani' koje šeću u toplesu; transparenti koji tvrde da je 'svjetska trgovinska organizacija opasni otpad'; i, barem neko vrijeme, svi su uživali u uličnom teatru. No drugi su transparenti govorili o mračnijem programu - 'Clinton, Blair, they're no good, hit them on the head with a piece of wood' (Clinton, Blair, oni ne valjaju; udarite ih po glavi drvetom), pisalo je na jednom a s drugog je vrištalo: 'J.... civiliziranost, budimo neposlušni'. Prosvjedi su se ubrzo izopačili u nasilje. Mnogi su Amerikanci zapanjeni tim događajima. (...) Čemu se buniti zbog visine carina na tekstilne proizvode, rižu iz Indije ili zbog potrebe da se ponovno razmotre s trgovinom povezana prava na intelektualno vlasništvo? Mnogima su se ta pitanja činila čudna i tajanstvena, pa ipak je morala biti pozvana Nacionalna garda. Ili se tako sada čini. Uistinu, prošlotjedna pobuna protiv globalizacije - jer to je bilo to - mogla bi nas kasnije sve progoniti. Seattle je možda prva letimična vizija onoga što bi se moglo pretvoriti u službenu politiku sljedećega stoljeća: nastavka bitke između tehnokratske trgovačke elite, s minimalnim razumijevanjem politike, i obespravljene, ljutite manjine, s minimalnim razumijevanjem ekonomike. Puno značenje ovog događaja može se shvatiti samo ako pogledate dalje od Amerike, u ostatak svijeta i dalje od sadašnjosti, natrag u povijest. Počnite od pretpostavke koju bi većina ekonomista (iako nažalost, ne i lezbijke - vegani) srdačno prihvatili: globalizacija je u osnovi bila dobra za nas. Uklanjanje zapreka (političkih, kulturnih, gospodarskih) među zemljama zasigurno je donijelo zbrku, stvarajući gubitnike kao i pobjednike. No ukupne koristi u prosperitetu, a da ne spominjemo - liberalnim slobodama, bile su silne. Program Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu uklapa se u tu sliku. Možda se čini malo banalnim. No koristi su stvarne: carine na tekstilne i poljoprivredne proizvode sustavni su čin neprekidne okrutnosti razvijenoga svijeta protiv svijeta u razvoju. Pravila o intelektualnim pravima vlasništva pomažu otvoriti umove, ne samo tržišta. Problem je u tome što se tehnokrati u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji to nikad nisu potrudili objasniti. Oni bi radije važne političke odluke uputili na razinu obične administracije. To je djelomično stvar temperamenta (trgovinski pregovarači imaju sklonost misterioznom jeziku i u tome nadmašuju čak i odvjetnike), ali to također odražava duboko usađeno intelektualno uvjerenje da su prednosti globalizacije odveć očite da bi ju trebalo braniti. Kako se itko može žaliti što potrošači dobivaju bolju robu uz povoljnije cijene? Zapravo, mnogim je ljudima daleko lakše shvatiti negativne strane globalizacije. Gubitnici su obično koncentrirani i uočljivi dok su pobjednici široko razasuti, a najveće koristi od globalizacije imaju potrošači općenito. Bolno je vidjeti staro središte za proizvodnju željeza koje je jeftini uvoz uništio. Vidjeti kako su životi svih poboljšani jeftinijim i boljim automobilima, perilicama i drugim stvarima, zbog inozemnoga željeza u njima, uobičajeno je. Izgledi za negativnu reakciju još su više zastrašujući kad ispitate popularnost globalizacije u svijetu. Čak i u Sjedinjenim Državama, lako je okupiti potporu za zaštitu određenih industrija. Sjedinjene Države sad imaju oko 300 pristojba protiv dumpinga (politike prodaje robe na inozemnom tržištu uz niske cijene, op. prev.) da zaštite svoje gospodarstvo od ljudi izvana, koji se usuđuju prodavati jeftinu robu. Političari su svim srcem za globalizaciju - dok se ona ne dogodi tvornici u njihovu izbornom okrugu. Mit da je samo jedna vrst trgovine - izvoz - dobra za zemlju, prevladava čak i u Washingtonu. Jedan pokazatelj koliko je globalizacija loše objašnjena običnim Amerikancima jest da su s prosvjednicima iz solidarnosti štrajkali i lučki radnici Zapadne obale, upravo oni ljudi kojima o globalizaciji ovisi posao. Gledajte dalje i vidjet ćete daleko više znakova za zabrinutost. Izvan Sjedinjenih Država, globalizacija dira u drevne patnje i komplekse inferiornosti. U Europi, proces je istoznačan amerikanizaciji - s holywoodskim limunadama, frankenštajnskom hranom (genetski modificiranom) i supersilom koja ju tretira kao otirač. Takva su stajališta ljudi kostimirani u kornjače iznijeli u Seattleu: no oni su uobičajeni ne samo među običnim francuskim građanima (koji su iz Josea Bovea, farmera koji se svojim traktorom zabio u McDonald's, učinili pučkog junaka) već i u francuskom establištmentu. Britanija je možda najviše proamerički orijentirana zemlja Kontinenta, no London je bio poprište 'karnevala protiv kapitalizma' održanog ovog lipnja (što je bila vježba za mnoge prosvjedničke skupine koje su stigle u Seattle) a prošloga je tjedna tamo održana još jedna antiglobalna pobuna. Mnogi konzervativni Britanci, uključujući princa Charlesa, goje duboko nepovjerenje prema genetski modificiranoj američkoj hrani. Azija se također već dugo želi oduprijeti amerikanizaciji - sjetite se 'azijskih vrijednosti' - no ima i neposredniji motiv. 'Azijska zaraza' sad je u Americi tek blijedo sjećanje - recimo, na onaj trenutak kad su vaše dionice u Amazon.comu nakratko zateturale prije nego što su opet otišle uvis. Pa ipak, u većini dijelova Azije, ona je još zastrašujuće stvarna. Iako se većina gospodarstava oporavila, većini se mještana ne sviđa činjenica da su njihove vlade rasprodale najistaknutije banke i kompanije njihovih zemalja - a američke su ih tvrtke jeftino pokupovale. U mnogim zemljama koje se opiru globalizaciji, mještani su štedljivi s istinom. Poplava američkih emisija na europskoj televiziji, pokazalo se, bila je prolazan fenomen, izazvan otvaranjem tržišta; sad se svi vodeći programi stvaraju lokalno. Slično, u zemljama poput Južne Koreje i Indonezije, azijska je kriza pomogla potaknuti korisne političke promjene. No Amerika neće za to dobiti previše zahvala. Tu je na djelu ponos. Mnogi zagovornici globalizacije svjesni su tih opasnosti. No oni su ih skloni zanemarivati. Integracija svjetskoga gospodarstva otišla je predaleko da bi se to preokrenulo, tvrde oni, a pronalazak interneta slama zapreke brže nego ikad. Među poslovnim svijetom općenito, i tehnolozima posebno, vlada pretpostavka da je globalizacija i nova i neizbježna. Ni jedno ni drugo nije točno. Na mnogo je načina svjetsko gospodarstvo prije 1914. bilo jednako globalizirano kao i ovo današnje. Bilo je to vrijeme kad nisu bile potrebne putovnice i kad su se radna snaga i kapital premještali preko granica razmjerno nekažnjavano. U jednoj godini, 1907., nekih 1,3 milijuna doseljenika stiglo je u Ameriku, oko 1,5% stanovništva. Postojala je ista usredotočenost na novu tehnologiju, ista zbrka stvaranja novog bogatstva, ista vjera angloameričkoga svijeta u to da ništa neće poći krivo. Zapravo, jednako kao i sada, u kontinentalnoj je Europi postojala samo nijema potpora slobodnoj trgovini. Čak i u Britaniji, koja je u trgovačkom sustavu imala onu ulogu koju Sjedinjene Države imaju danas, bilo je mnogo političara koji su podupirali slobodnu trgovinu općenito, ali su uvijek pronašli iznimke u interesu svojih regija. Iako se većina ljudi bogatila, rasla je sumnja da veći dio bogatstva odlazi u ruke nekolicine ultrabogatih monstruma. Nakon Prvoga svjetskog rata, populisti širom svijeta počeli su bizarno natjecanje u podizanju zapreka i obuzdavanju svojih poslovnih ljudi. Početak velike depresije podijelio je svijet na neprijateljske blokove, dok su se podizale ograde za zaštitu domaćih industrija od zlih uvoznih proizvoda, tijeka kapitala i doseljavanja - da ne spominjemo svjetsko gospodarstvo, koje je bilo očito u nedaćama. Rezultat nije bio povećana sigurnost za nacionalna gospodarstva već pad u cijelom svijetu. Tek se poslije Drugoga svjetskog rata svijet vratio na pravi put. Sigurno bi bilo čudno da se Seattle - luka orijentirana na izvoz - pokaže još jednom prekretnicom. No događaji od prošlog tjedna pokazuju da tu djeluju dublje skrivene tendencije, uključujući zavist i nacionalizam, i te struje prave virove širom cijeloga svijeta."