FR 20. V. LIBERATION - NATO-OVE POBJEDE

FRANCUSKA LIBERATION 20. V. 1999. Četiri NATO-ve pobjede "Bez obzira na ishod sukoba na Kosovu, NATO je već ostvario četiri bitne pobjede. Prva: opet je legitimizirao UN. Ta organizacija, teško pogođena bosanskom krizom, kritizirana je sa svih strana, i to u tolikoj mjeri da se zaboravlja da je to jedina ustanova s pravom međunarodnom legitimnošću. Uvijek spremni na djelovanje bez UN-a, Amerikanci su, malo po malo, shvatili da su prisiljeni vratiti se načelima (pojmu 'prijetnje kako bi se stvorio mir'), a zatim i vraćanju u igru UN-ovih političkih ustanova (Vijeće sigurnosti i Glavno tajništvo). Konačno, u duhu Wilsona i Roosevelta, koji su nastojali osloboditi se UN-a, i Clinton, treći američki predsjednik iz Demokratske stranke, odlučno je napredovao prema stvaranju pojma međunarodne demokracije i kolektivne sigurnosti. A nije pri tome mogao učiniti bolju uslugu toj 'tvorevini', budući da joj je kao zamjenu pronašao natoovsku 'patvorinu', više nasilnu nego djelotvornu, a osobito slijepu i gluhu, koju je nemoguće zaustaviti nakon što ispali prvu (nepreciznu) raketu. NATO je potvrdio upletenost SAD-a u zbivanja u Europi. Kompleks napuštenosti muči Europljane još od završetka Drugoga svjetskog rata. A što ako nam Amerikanci jednoga dana više ne budu htjeli pomagati? Opravdanost toga stalno prisutnoga straha spektakularno je opovrgnuta žurbom koju je SAD pokazao u pokušaju da iznudi poštovanje ljudskih prava na Balkanu. Jasno, neki su se zbog toga čak i žalili, a to je najbolji dokaz koliko su naši osjećaji proturječni (to što se Amerikanci još brinu za nas, dokazuje da se 'previše i loše brinu o nama'). Što god bilo, Europljani, sigurni u tu nepobitnu potvrdu, vjerojatno će biti mirniji pa će razmišljati o važnom pitanju stvaranja svoje vlastite, zajedničke sigurnosne politike. Uostalom, ponovno uključivanje Rusije u diplomatsku igru potvrdilo je da je ključ za ravnotežu kontinenta na istočnoj obali Atlantskog oceana i da ustanove poput OESS-a nikako ne trebaju pasti u zaborav. NATO nas je podsjetio da svaki rat ima svoju cijenu u ljudskim životima. Učinak 'Zaljevskog rata' trajao je manje od jednoga desetljeća. Ideja (apsurdna) prema kojoj navodno postoje 'čisti' ratovi, 'pritiskanje gumbića' bez mrtvih i patnje sada je konačno potučena, a to i zaslužuje. Zaista je trebalo otići tamo i vidjeti da su te, sramežljivo nazvane 'sporedne' štete, zapravo vlakovi s nedužnim putnicima, povorke s izbjeglicama, a 'video-igra' ih je željela sakriti od naših očiju. I na svjetlo dana izišao je tužan učinak spojenih posuda. Što smo manje spremni na izlaganje opasnosti, veća je cijena koju će morati platiti oni drugi. Budući da nismo željeli iskoristiti kopnene postrojbe, ostavili smo bez zaštite tisuće civila koje je represija potjerala u progonstvo. Nismo željeli da naši zrakoplovi lete niže i povećali smo netočnost paljbe i broj nedužnih žrtava. Jedina tehnološka prednost je mogućnost biranja na kojoj će strani biti mrtvi. Odlučili smo boriti se do posljednjeg kosovskog Albanca danas, a sutra možda i do posljednjeg Srbina. A to nije baš čisti rat. NATO je odao veliku počast spominjanim humanitarnim načelima, koja je 1864. prvi izrekao Henri Dunant. On je prvi shvatio do koje je mjere opasno ostaviti karitativnu aktivnost u rukama časnika i političara. Žrtava ne može biti samo na jednoj strani. Žrtva je neutralna, a pomoći joj mogu samo organizacije koje su i same samostalne i neutralne. Ustrajnost kojom NATO svoje pogrješke i laži umata u humanitarnu retoriku trebala bi biti dovoljna kao dokaz da se žurno moramo vratiti načelima. Ako je Atlantski savez, kao što tvrdi, zaista vođen jedino humanitarnim pobudama, zašto je pokrenuo zračne udare bez ikakvog jamstva da se na Kosovu krvnici neće upustiti u još goru represiju nad kosovskim Albancima? Već smo 1991. u Kurdistanu vidjeli saveznike kako lete u pomoć Kurdima... Nakon što su ih pozivali na ustanak, a zatim su im odbili dati i najmanju vojnu pomoć... Koliko ćemo puta još morati trpjeti manipuliranje javnošću i humanitarne alibije? Koliko će još sukoba biti potrebno kako bi i ta posljednja pobjeda bila potpuna?", pita se Jean-Christophe Rufin, direktor istraživačkih programa Instituta za međunarodne i strateške odnose.