IT-10.V. REPUBBLICA-INTELEKTUALCI I RAT

ITALIJA LA REPUBBLICA 10. V. 1999. Intelektualci u ratu "Najodrješitiji je bio engleski dramaturg Harold Pinter: 'Američka vanjska politika se može definirati na slijedeći način: ili mi ljubi dupe ili ću ti razbiti glavu. Milošević je odbio ljubiti dupe Americi i sada Clinton srpskom narodu razbija glavu'. Najviše je iznenadila, nedvojbeno, Vanessa Redgrave: velika glumica, velika ličnost britanske ljevice, dugogodišnja pacifistica, nije ni trena oklijevala i izjasnila se u korist NATO-vih bombardiranja Srbije.(...)Uz one kod kojih su prevladali razlozi za 'da' ili 'ne' glede savezničke intervencije protiv Miloševića, postoje i mnogi koji su iznijeli dvojbe. Intelektualci Staroga kontinenta govore preko granica. Njihove riječi odskakuju od jednog do drugog dnevnog lista. Stoga, nije nikakvo iznenađenje što se najljuća polemika raspalila između Amerikanke Susan Sontag i Austrijanca Petera Handkea, koji je već dugo Miloševićev apologet. Autorica 'Vulkanove ljubavnice', koja je tijekom bombardiranja na scenu u Sarajevu postavila predstavu 'Čekajući Godota', bez uvijanja je svoga kolegu optužila da je jednak Louisu-Ferdinadu Celineu, genijalnom piscu, no groznom čovjeku, prisličujući sramotnu prosrpsku Handkeovu propagandu anitsemitizmu i pronacizmu autora 'Puta u središte noći'. Na Handkea se ustremio i Salman Rushdie, koji mu je pripisao mnoge 'idiotarije' i zamislio ga kako se nadmeće 'budalaštinama svjetskog ranga s glumcem Charltonom Hestonom'. Drugi važan element je efekt razdvajanja kojega izazivaju mnoge intervencije. Tko bi ikada pomislio da će Juergena Habermasa naći na tako kritički stajalištima protiv pacifizma? Pa ipak je njemački filozof našao mnoge slabe točke kod onih koji optužuju Sjedinjene Države da žele osigurati i produbiti svoje područje utjecaja napadajući Srbiju. U Engleskoj i među intelektualcima prevladava pravac Tonyja Blaira, najangažiranijeg u sukobu uz Sjedinjene Države. "Miloševićeva Srbija' piše 'Guardian', 'izjednačena je s Francovom Španjolskom tijekom građanskog rata". (...) Izuzetak je, osim Pintera, povjesničar Eric Hobsbawm, kritičar New Laboura, koji u interviewu listu 'L'Unita' označuje američko stajalište kao megalomansko. Nije bilo predvidljivo ni stajalište Guentera Grassa, čija je potpora NATO-vim bombardiranjima ublažena samo jednom primjedbom: intervencija na Kosovu dolazi prekasno. A istu tezu je podupro drugi njemački pisac Peter Schneider: 'Trebamo se pitati bi li neko ranije vojno djelovanje spriječilo sadašnju katastrofu'. Čini se da i u Njemačkoj Schroederove odluke dobivaju potporu u širokim skupinama intelektualaca. Povjesničar Daniel Goldhagen, koji je proučavao koliko je jako bilo u njemačkom narodu pristajanje uz hitlerovske nacrte istrjebljenja, taj je kriterij proširio na Miloševićevu Srbiju. Mnogo više dvojba, međutim, uznemiruje Christu Wolf, najreprezentativniju spisateljicu bivšeg DDR-a, koja solidarnosti za one koji pate pridružuje uvjerenje da 'koliko god može biti velik prezir spram srpske soldateske', ni na koji se način ne može misliti da bombe pomažu Kosovarima. U Francuskoj se svrstavanja doimaju jasnijima. Na sva zvona NATO podupiru Bernard-Henry Levy ili Andre Glucksman, koji se rasipao hvalama pilotima Saveza ('riskiraju život kako bi gađali najvećom mogućom preciznošću i zaštitili civile) koje danas bodu oči u svjetlu ruševina niške bolnice i ostataka kineskog veleposlanstva u Beogradu. Navika razmišljanja međutim ne napušta Edgara Morina, koji podsjeća na uzaludne napore da se u Parizu omogući susret između Rugove, umjerenog vođe Albanaca, i francuskih vlasti. On nikada nije bio moguć, ispričao je filozof u jednom razgovoru za list 'L'Unita', te se potaknula izolacija autonomaša Rugove u korist pobornika OVK-a. Najreprezentivniji južnoamerički intelektualci imaju isto tako jasno određena stajališta. Mario Vargas Llosa podupire razloge NATO-a: prema njemu problem nije Kosovo, problem je Milošević. Na suprotnoj strani su i Luis Sepulveda i Gabriel Garcia Marquez (koji je odlučio svoje protivljenje začiniti jednim portretom tajnika NATO-a Javiera Solane 'loše obrijanog čovjeka radi nesanice', koji se razbacuje osmijesima i zagrljajima toliko da grli i rasvjetni stup). Protiv vojne intervencije je i Španjolac Manuel Vazquez Montalban, dok su na strani Saveza Juan Goytisolo i Jorge Semprun. Dvije velike ličnosti kao Noam Chomsky i Michael Walzer dijele teren u Sjedinjenim Državama, dok veliki starac liberalne Amerike, John Kenneth Galbraith, iskazuje gorki skepticizam glede korisnosti vojne akcije, u odnosu na koju bi radije htio staro diplomatsko strpljenje. Slavni lingvist, izvukao je pacifizam iz godina vijetnamskog rata i rata u Zaljevu i svoje je protivljenje bombardiranjima obrazložio nabrajajući sva druga žarišta etničkog čišćenja koja gore svijetom, a koja protječu daleko od zapadnjačke pozornosti. Walzer, autor knjige koja se zove 'Pravedni ratovi i nepravedni ratovi', zauzima se za intervenciju koja zaustavlja zločinačka djelovanja protiv kosovara, i koja bi primijenila, ako je potrebno, sva sredstva, uključujući i iskrcavanje kopnenih postrojba. U Italiji je temperatura zasad ostala mlaka. Apela je bilo nekoliko: jedan pod pokroviteljstvom Inge Feltrinelli (potpisalo ga je više od stotinjak pisaca, kritičara, akademika, redatelja, znanstvenika, umjetnika i glazbenika), a na drugom je apelu prvi potpis bio onaj Maria Luzija (slijede Carlo Bo, Liliana Cavani, Lalla Romano, Giovanni Raboni, Rita Levi Montalcini, Vincenzo Consolo i drugi). I Gianni Vattimo i Claudio Magris izrazili su dvojbe i postavili pitanja, koristeći se pravom na bolje razumijevanje stvari u svijetu, što je svojstveno ulozi intelektualaca. Vode je međutim uzburkao jedan interview Giancarla Bosettija s Norbertom Bobbiom, koji je uz mnoge dvojbe izrazio slaganje s uporabom snažnih sredstava za zaustavljanje diktatora Miloševića(...)", piše Francesco Erbani.