IT REPUBBLICA 4.V.ZA KOPNENE SNAGE

ITALIJA LA REPUBBLICA 4. V. 1999. Dvojbena moralnost odbijanja slanja postrojba "Je li protivljenje slanju kopnenih snaga na Kosovo izbor koji se može obrazložiti jedino mirotvorstvom? Za divljenje su zanos i strast mnogih, vjernika i onih koji to nisu, koji mimo svake političke instrumentalizacije čvrsto uvjereni smatraju da se treba učiniti samo jednu stvar: zaustaviti rat. U stvarnosti je problem složeniji: kako izići iz rata? Ne služi ničemu, zasad, tražiti tko je pogriješio vjerujući da će dva ili tri tjedna bombardiranja presuditi. Činjenica je da se rat vodi i da se nalazimo u slijepoj ulici. Kako bi iz njega izišli, apsolutno prvi put je onaj da se ulože svi napori kako bi se otvorila rupa za pregovore: pa i sa zločincem Miloševićem, ako treba. Legitiman cilj NATO-ve intervencije je omogućavanje povratka za Kosovare i da na svojoj zemlji žive u miru. Ako bi htjeli ukloniti sve diktatore, tomu ne bi bilo kraja. A što ako Milošević nastavi dokazivati svoju slobodu djelovanja i odbijati bilo kakve prave pregovore? U Washingtonu se objavilo da će Milošević, uz eskalaciju bombardiranja i zaustavljanje opskrbe, kapitulirati. Htjeli bismo se tome nadati. No ostaje pitanje: a što ako ne popusti? Jedan izlaz bi mogao biti da se dođe do privida sporazuma, koji bi Kosovarima dopustio da se vrate u svoju zemlju, bez neke djelotvorne oružane zaštite. U tom bi slučaju Kosovari bili prepušteni svojoj sudbini, jer nitko ne može vjerovati u možebitna jamstva koja bi obećao Milošević. Ako Zapad isključi taj nehumani izbor, malodušan i nečastan, i ako se ne nađe neko rješenje, pa i ponižavajuće za NATO samo da se spasi Kosovare, što preostaje? Produljiti i pojačati bombardiranja mjesecima? Ili intervenirati na kopnu, moguće pod okriljem UN-a? Pred tom pretpostavkom svi čupaju kosu: nikada i nikako se ne može misliti na proširenje rata. Bila bi to pustolovina sa strašnom cijenom i nepredvidljivih ishoda. To je izrazito točno: rat na tim neprohodnim teritorijima, makar i s ograničenim ciljem vraćanja Kosovara kućama, zastrašujuća je pespektiva. A i koliko bi ih bilo spremno umrijeti za Kosovare? Amerikanci iza sebe imaju Vijetnam, a mi Europljani smo se u pedeset godina mira naviknuli isključivati bilo kakvu zamisao da se ponovno borimo. To su utemeljni prigovori. Niti ja ne želim predložiti kopnenu intervenciju. Želio bih samo natuknuti poneku dvojbu glede mišljenja onih koji prihvatljivim, ili podnošljivijim, smatraju nastavak bombardiranja i odlučno isključuju slanje kopnenih snaga. Je li moralno prihvatljivo mjesecima nastavljati intervenciju koja uništava jednu cijelu zemlju, izbjegavajući rizike napadača? Odbijanje oslobađanja Kosova kopnenim putem jest humanitarna opcija; no humanitarna za nas. To što će srpski narod biti ili masakriran ili doveden u bijedu u nama izaziva zaprepaštenje i žal: no, ipak, bolje samo oni nego i mi. Dobro znam da su ta razmišljanja strana mišljenju onih koji se protive kopnenom ratu. No objektivno je to protivljenje, u svom konkretnom značenju, možda manje plemenito no što se čini", piše Ermanno Gorrieri.