IT-krize-diplomati IT CORRIERE 4.V.-NATO I DIPLOMACIJA ITALIJACORRIERE DELLA SERA4. V. 1999.Potrebna hrabrost"Najgori ratovi su oni u kojima nitko ne uspijeva pobijediti, jer čine beskorisnim svaku žrtvu i pravedni razlog. Oportuno je
stoga se upitati, nakon četrdeset dana NATO-ovih bombardiranja, tko dobiva rat za Kosovo. A najpošteniji odgovor je, unatoč službenom optimizmu kojim se svakoga dana hvale atlantski glasnogovornici, da bez nove političke i vojne hrabrosti NATO-ov rat riskira da sklizne u katastrofalni škripac. Katastrofalan za sve, osim Miloševića.Put Viktora Černomirdina u Ameriku još živom održava nadu u prihvatljivo diplomatsko rješenje. A iza lukavština srpskog diktatora koji 'golubu' Jesseju Jacksonu predaje američke zarobljenike, možda je dopušteno nazrijeti prvi znak popuštanja, neizrečenu želju za kompromisom.(...)NATO održava nepromijenjenima zahtjeve koji su opravdali njegovu intervenciju i istodobno proširuje ciljeve bombardiranja kako bi 'i u glavu i u srce' pogodio Miloševićevu vlast. Treba se pripremiti na dugi rat koji bi mogao potrajati i tijekom ljeta, upozoravaju
ITALIJA
CORRIERE DELLA SERA
4. V. 1999.
Potrebna hrabrost
"Najgori ratovi su oni u kojima nitko ne uspijeva pobijediti, jer
čine beskorisnim svaku žrtvu i pravedni razlog. Oportuno je stoga
se upitati, nakon četrdeset dana NATO-ovih bombardiranja, tko
dobiva rat za Kosovo. A najpošteniji odgovor je, unatoč službenom
optimizmu kojim se svakoga dana hvale atlantski glasnogovornici,
da bez nove političke i vojne hrabrosti NATO-ov rat riskira da
sklizne u katastrofalni škripac. Katastrofalan za sve, osim
Miloševića.
Put Viktora Černomirdina u Ameriku još živom održava nadu u
prihvatljivo diplomatsko rješenje. A iza lukavština srpskog
diktatora koji 'golubu' Jesseju Jacksonu predaje američke
zarobljenike, možda je dopušteno nazrijeti prvi znak popuštanja,
neizrečenu želju za kompromisom.(...)
NATO održava nepromijenjenima zahtjeve koji su opravdali njegovu
intervenciju i istodobno proširuje ciljeve bombardiranja kako bi
'i u glavu i u srce' pogodio Miloševićevu vlast. Treba se pripremiti
na dugi rat koji bi mogao potrajati i tijekom ljeta, upozoravaju
atlantski izvori. No tko može jamčiti da će jedna toliko proširena
zračna kampanja rastućeg trajanja biti politički održiva za sve
saveznike?(...)
Poneki Europljanin (Italija na čelu) nastoji pomiriti atlantsku
vjernost i diplomatsko tkanje, no u srpskom se zidu ne pokazuju
pukotine.
Dok se uzda u Černomirdina, NATO malim koracima postaje taocem sebe
sama i jednog rata kojega ne može ni izgubiti niti odigrati
izjednačeno. Ako ne želi postati taocem i Miloševića, ili previše
ovisiti o ruskom posredništvu koje bi mu svakako smanjilo važnost,
Savez treba naći hrabrosti da ponovno pokrene svoju diplomatsku
inicijativu koju je pod tepih gurnuo na washingtonskom skupu na
vrhu. Dobro je tražiti rezoluciju UN-a, dobri su uvjeti koje je
Clinton potvrdio, no ne bi li, kako bi se 'vidjele' Miloševićeve
karte i uvećale njegove unutarnje teškoće, bila djelotvornija neka
jednostrana stanka u bombardiranjima, uz unaprijed utvrđene rokove
i čvrste nakane?
NATO bi tako na Beograd mogao prebaciti breme političke muke. Mogao
bi, u prvom redu obnoviti utvrđivanje krivnje, ponovo legitimirati
jedan već umoran rat, pripremiti saveznička javna mišljenja na
cijenu pobjede. I na kraju pobijediti ako Milošević ne iskoristi
svoju posljednju priliku", piše Franco Venturini.