IT CORRIERE 4.V.-NATO I DIPLOMACIJA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 4. V. 1999. Potrebna hrabrost "Najgori ratovi su oni u kojima nitko ne uspijeva pobijediti, jer čine beskorisnim svaku žrtvu i pravedni razlog. Oportuno je stoga se upitati, nakon četrdeset dana NATO-ovih bombardiranja, tko dobiva rat za Kosovo. A najpošteniji odgovor je, unatoč službenom optimizmu kojim se svakoga dana hvale atlantski glasnogovornici, da bez nove političke i vojne hrabrosti NATO-ov rat riskira da sklizne u katastrofalni škripac. Katastrofalan za sve, osim Miloševića. Put Viktora Černomirdina u Ameriku još živom održava nadu u prihvatljivo diplomatsko rješenje. A iza lukavština srpskog diktatora koji 'golubu' Jesseju Jacksonu predaje američke zarobljenike, možda je dopušteno nazrijeti prvi znak popuštanja, neizrečenu želju za kompromisom.(...) NATO održava nepromijenjenima zahtjeve koji su opravdali njegovu intervenciju i istodobno proširuje ciljeve bombardiranja kako bi 'i u glavu i u srce' pogodio Miloševićevu vlast. Treba se pripremiti na dugi rat koji bi mogao potrajati i tijekom ljeta, upozoravaju atlantski izvori. No tko može jamčiti da će jedna toliko proširena zračna kampanja rastućeg trajanja biti politički održiva za sve saveznike?(...) Poneki Europljanin (Italija na čelu) nastoji pomiriti atlantsku vjernost i diplomatsko tkanje, no u srpskom se zidu ne pokazuju pukotine. Dok se uzda u Černomirdina, NATO malim koracima postaje taocem sebe sama i jednog rata kojega ne može ni izgubiti niti odigrati izjednačeno. Ako ne želi postati taocem i Miloševića, ili previše ovisiti o ruskom posredništvu koje bi mu svakako smanjilo važnost, Savez treba naći hrabrosti da ponovno pokrene svoju diplomatsku inicijativu koju je pod tepih gurnuo na washingtonskom skupu na vrhu. Dobro je tražiti rezoluciju UN-a, dobri su uvjeti koje je Clinton potvrdio, no ne bi li, kako bi se 'vidjele' Miloševićeve karte i uvećale njegove unutarnje teškoće, bila djelotvornija neka jednostrana stanka u bombardiranjima, uz unaprijed utvrđene rokove i čvrste nakane? NATO bi tako na Beograd mogao prebaciti breme političke muke. Mogao bi, u prvom redu obnoviti utvrđivanje krivnje, ponovo legitimirati jedan već umoran rat, pripremiti saveznička javna mišljenja na cijenu pobjede. I na kraju pobijediti ako Milošević ne iskoristi svoju posljednju priliku", piše Franco Venturini.