ES 22.IV.EL PAIS KOSOVO-MADRID

ŠPANJOLSKA EL PAIS 22. IV. 1999. Kosovo gledano iz Madrida Ono što se dogodilo u protekla četiri tjedna, od početka savezničke intervencije, potvrđuje ne samo da je Milošević despot nego da je i čovjek koji može destabilizirati cijeli kontinent ako vjeruje da će mu to omogućiti da ostane na vlasti. Nečovječnost kojom je uzvratio, ubrzavajući ono što se trebalo spriječiti, i opasnost od širenja sukoba koju njegov odgovor podrazumijeva, prisiljavaju na promjenu ciljeva i prioriteta ove intervencije. O tome se sada raspravlja u svim državama Atlantskog saveza na inicijativu njihovih vlada. Osim u Španjolskoj. Blair je jučer pred svojim parlamentom priznao da bi intervencija kopnenih snaga mogla biti neizbježna ako Milošević ne popusti, a isto je izjavio i američki ministar obrane. Chirac je svečano govorio o francuskom gledištu na taj sukob. A ovdje, glavni zaključak jučerašnje sjednice jest da se Aznar ne želi upuštati u ono što bi moglo izazvati polemike. Prema definiciji, rat je upravo to. Paradoks ove situacije leži u tome što je, s jedne strane, baš ta velika opasnost koju Milošević predstavlja najbolji argument za opravdavanje intervencije. Jer, da nije tako, da se znalo da će on odgovoriti baš ovako kako je odgovorio - protjerivanjem možda i 800 tisuća ljudi - tu intervenciju ne bi ni trebalo započinjati. Tako se implicite priznaje da nisu bile predviđene mjere za sprječavanje ili otežavanje sadašnjeg etničkog čišćenja. Bez obzira na to, budući da intervencija sada traje i da je već plaćena golema cijena toga masovnog progona, prekidanje NATO-ove inicijative značilo bi dopuštanje većega zločina od onoga koji je izazvao tu intervenciju. Ciljevi i prioriteti moraju biti prilagođeni situaciji koju je stvorio Milošević. Morat će se u UN-u proširiti krug država koje podupiru intervenciju i pridobiti Rusija za to rješenje. Ali ne može se sada krenuti unatrag i ostaviti stvari ovakve kakve sada jesu, a sve je gore nego 24. ožujka. Aznar je jučer trebao biti u parlamentu i trebao je sve to objasniti. Poslao je dvojicu svojih ministara, ministra vanjskih poslova i ministra obrane, ali iz onoga što su oni rekli može se zaključiti da to mora obaviti sam premijer. Ništa manje paradoksalno nije ni to što su se odgovornim poslom zagovaranja savezničke intervencije pred nesklonom javnošću prvih dana pozabavili bivši premijer Felipe Gonzalez i jedan predsjednik autonomne pokrajine, Jordi Pujol. Iz Matutesova govora može se zaključiti da se prednost daje diplomatskom rješenju, prilagođavanjem uvjeta postavljenih Miloševiću kako bi Rusija pristala na kompromis, što je sada u tijeku. Ali, kako je podsjetio Borell, rat je tu, upravo sada srpski teritorij bombardira tisuću zrakoplova, 600 zrakoplova više nego prije mjesec dana, a građani imaju pravo znati zašto se to događa i što se namjerava postići tim bombardiranjima koja, očito, neće spriječiti ono što se već dogodilo. Naravno da je za 'etničko čišćenje' odgovoran Milošević, isto onako kao što je za 'konačno rješavanje' židovskog pitanja bio odgovoran Hitler, a ne ulazak SAD-a u rat. Naravno da je bombardiranje izgovor, a ne razlog za ubrzavanje provođenja politike koja se već provodila. Ali treba priznati i da učinak svega toga nije onakav kakav se očekivao, bez obzira na to što se Aznar jučer silno trudio da to ignorira u odgovoru na pitanje koje mu je u parlamentu postavio zastupnik Frutos, i to poslije sjednice, što je nešto nečuveno. Poslije egzodusa ciljevi bombardiranja ne mogu biti isti kao prije, pa je logično da građani žele znati u ime čega i s kojim ciljevima se nastavlja ofenziva. Malo čemu može poslužiti galimatijaš ministra Serre o Voltinom luku i druge metafore kad razgovaramo o ratu, drugim riječima, o umiranju ljudi. Jose Borell je potvrdio da podupire vladu, ali joj je prigovorio zbog nezainteresiranosti za dogovaranje s oporbom oko stava koji treba zauzeti u vezi s tim sukobom, zbog nedostatka inicijative pri uvjeravanju javnosti da nije bilo nikakve alternative bombardiranjima i zbog Aznarova opiranja održavanju posebne rasprave o tome u parlamentu. Znači li sklonost španjolske vlade da se prednost dade diplomatskome rješenju i prihvaćanje nekoga rješenja kojim bi Milošević ostao na vlasti? Zna se što o tome misli Felipe Gonzalez, na primjer, ali se ne zna što o tome misli Aznar. U Rambouilletu su svi odlučili zagovarati autonomiju Kosova, ali poslije početka bombardiranja govori se da je sada realno samo neovisno Kosovo, a sada se javljaju i neki glasovi, osobito u SAD-u, koji podupiru OVK. Kakav je španjolski stav o tome i koje sve dvojbe donosi ovaj rat? Ne zna, ne odgovara", piše u uvodniku lista.