US CSM 13. IV.MEDIJI-RJEŠENJE KRIZE

SJEDINJENE DRŽAVE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 13. IV. 1999. Mediji - sredstvo za rješenje krize "Dok se na stotine tisuća izbjeglica istjeruje s Kosova, međunarodne humanitarne agencije nastoje pružiti masovnu hitnu pomoć u obliku hrane, pokrivača ili premještanja. Takva nastojanja jasno su usmjerena na osposobljavanje civila da prežive, no ne čini se mnogo kako bi ih se informiralo, bez obzira na to jesu li prešli granicu ili nisu. Samo oni koji imaju radioprijamnike prate BBC World Service, Radio Tiranu i ostale stanice koje ih obavještavaju o tome što se događa. No, čak i onda, informacije koje primaju nisu posebno oblikovane za njihove potrebe. Jasno je da pouzdane informacije ne dolaze od medija koje kontrolira vlada predsjednika Miloševića. Rezultat je to da gotovo nikakve vjerodostojne informacije o sigurnosnim operacijama Beograda na Kosovu ne dolaze do srbijanske ili albanske populacije. Jedino izravno nastojanje Zapada koje odgovora na rečeni monopol jest prošlotjedni zahtjev NATO-a da će, ne bude li radio i TV, koje kontroliraju Srbi, svakodnevno emitirao šest sati necenzuriranih zapadnih emisija, NATO uništiti sve vladine odašiljače. Relativno malo Jugoslavena sluša emisije na kratkim valovima, što znači da se većina oslanja na vladine stanice kao glavni izvor informacija. Nakon Afganistana, Somalije i Ruande, međunarodna zajednica je trebala naučiti da su pouzdane informacije jednako bitne za civile u ratu kao i hrana i medicinska pomoć. Održavanje ratom zahvaćene populacije informiranom od ključne je važnosti, naročito za ljude - bili to izbjeglice ili civili koji još žive iza granice - koji su užasnuti, smeteni i nesigurni u svoju budućnost. Većina populacije koja je u bijegu, npr., nema novaca da kupi lokalne novine, čak ako su one i dostupne. Nemaju pristup ni TV-emisijama BBC World ili CNN- a; nije vjerojatno da će itko tko bježi pred prijetnjom smrću, sa sobom nositi TV. Kao što su to brojni nedavni sukobi pokazali, radio je jedan od najdjelotvornijih i najjeftinijih sredstava kojim se može doseći populacija zahvaćena ratom. Pristup uravnoteženom izvješćivanju može biti dramatično poboljšan dijeljenjem jeftinih radioprijamnika svakoj obitelji ili skupini koja prelazi granicu. Takve radioprijamnike bi trebalo dijeliti i raseljenim civilima koji se još nalaze u zemlji, kao što su oni koje sada jugoslavenske snage sigurnosti vraćaju duž kosovske granice s Makedonijom i Albanijom. Dok bi veća dostupnost pouzdanih emisija BBC-a, Voice of America ili Radija Free Europe Srbima mogla promijeniti stavove prema ratu, programi posebno oblikovani za potrebe opsjednutih civila mogli bi pomoći pri raspršivanju glasina, ujedinjavanju obitelji ili suočavanju s traumama. Moglo bi pomoći i pri informiranju Kosovara o namjerama agencija za pomoć, kao što je dijeljenje potrepština u izbjegličkim kampovima, ili o razlozima vojne intervencije NATO-a koja je u toku. Unatoč prošlim iskustvima, kako bilo, bezbrojne prilike i dalje bivaju propuštene. Mnoge agencije za pomoć i donatori ne smatraju kako je informiranje populacije u bijegu prioritet. Intervenciju medija ne uklapaju u svoju humanitarnu strategiju. Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice, npr., nema planova za informiranje izbjeglica s Kosova o aktivnostima UN-a. Prošle godine je zatvoren odjel za masovne komunikacije jer se smatralo da vanjski mediji u dovoljnoj mjeri pokrivaju takve sukobe. No, to su uglavnom strani novinari koji obavještavaju ljude kod kuće. Međunarodni odbor za Crveni križ, s druge strane, proširuje svoja nastojanja o širenju informacija kako bi izravno komunicirao s civilima zahvaćenima krizom. Mnogi Kosovari ne žele biti premješteni u druge zemlje, samo su slabo obaviješteni, ako uopće, o razlozima za evakuaciju. Neuspjeh agencija za pomoć pri komuniciranju sa samim izbjeglicama kojima nastoje pomoći, ne samo da pokazuje naglašeni nedostatak promišljenosti, nego i manjak odgovornosti za poštivanje prava izbjeglica. Mnogi humanitarni radnici jednostavno ne uspijevaju razumjeti koliko mediji mogu biti korisni pri olakšavanju krize. Bolja dostupnost informacijama može umanjiti sukobe, naročito ako su usmjerene na same zaraćene strane. Neki izvori za ljudska prava vjeruju kako bi srbijanske snage sigurnosti bile manje revne u svojoj represiji da ih emisije odaslane putem medija upozoravaju o tome kako će ih se prema ženevskoj konvenciji držati za odgovorne za njihove akcije. I oni koji djeluju u okviru humanitarne pomoći sve više bivaju metama u konfliktnim situacijama tako da je ključno da lokalno stanovništvo bude svjesno njihove misije. Isto se odnosi i za mirotvorce, čiju ulogu treba stalno objašnjavti ako se tip katastrofe koji se dogodio u Somaliji želi izbjeći. Ovo ne znači da bi UN, OESS ili same agencije za pomoć trebale tražiti osnivanje vlastitih radiopostaja. U tijeku je čitav niz neovisnih medijskih inicijativa kako bi se poboljšala dostupnost informacija za Kosovare. (...) Radio Tirana, čije emisije dopiru do velikog dijela Balkana, ponudio je da na svojim radiovalovima emitira program namijenjen izbjeglicama. Nekoliko zapadnih medijskih organizacija traži donatore koji bi poduprli razvoj dodatnih programa za izbjeglice. Potencijalna uloga medija, u dobrom izvješćivanju i aktivnom interveniranju, jedno je od najmoćnijih oruđa za oblikovanje života ljudi u vrijeme rata. Ipak, ako međunarodna zajednica ne vidi važnost osiguravanja dopremanja sigurnih informacija onima kojima su potrebne, može zaboraviti na pravi napredak u rješavanju sukoba ili implementiranju temeljnih promjena koje su potrebne pri suočavanju s društvima zahvaćenima ratom", piše Edward Girardet, bivši posebni dopisnik C. S. Monitora i urednik CROSSLINES Global Reporta, neovisnog časopisa sa sjedištem u Ženevi koji se bavi humanitarnim pitanjima i sukobima.