US NYT 25.III. PROTIV UNUTRAŠNJE AGRESIJE

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 15. III. 1999. Protiv unutarnje agresije "Nikada toliko malo nacija neće prouzročiti toliko puno uništenja uz tako malo užitka. Kako bijesa nema, a ni ratnoga duha javnosti; kako malo osoba u NATO-u želi biti svjedocima kolateralnih uništenja koja će se sigurno dogoditi kad neke od bomba zalutaju; i kako je vanjska politika toliko strana našem diskursu fiksiranom na gospodarstvo, Amerikanci se pitaju, dok ulazimo: Koji nas to nacionalni interesi tjeraju na intervenciju u nakani sprječavanja da pokret za neovisnost izgubi? Četiri kategorije za odgovore, prve tri nesretne: 1. POJEDNOSTAVLJIVAČI. Predsjednik Clinton daje odgovor koji je usmjeren na poticanje emocija i potpore javnosti: 'Predsjednik Milošević... je odabrao agresiju umjesto mira.' Srbijanske snage 'spaljuju sela kosovskih Albanaca i ubijaju civile.' 2. OBZIRNI INTERNACIONALISTI. Senatorima, kao što su Richard Lugar i John Mc Cain, ne sviđa se zamisao upletanja SAD-a u ratnu obvezu bez kraja na vidiku. Drže da su prisiljeni podupirati bombardiranje Srba zbog toga što bi suprotno, nakon svih naših prijetnja, značilo otkriti da je savez zapadnih država bijedan, nemoćan div. 3. ANTI-WILSONIANCI. Henry Kissinger pokazuje 'veliku nelagodu' zbog NATO-ove odluke o intervenciji; njegov konceptualni okvir smatra da je načelo samoodređenja Woodrowa Wilsona neprikladno idealističko i destabilizirajuće. Ne uspijeva izreći da ne bismo trebali sudjelovati u bombardiranju zbog toga što ne želi rušiti poredak establishmenta vanjske politike. 4. AMERIČKI PRVIJENCI I IZBJEGAVAČI ŠKRIPCA. Sada kad je vladina ljevica zašutjela glede stajanja na neku od strana u građanskom ratu, proturatni glasovi čuju se uglavnom s republikanske desnice i jedino su oni skladni. Osuđuju multiletaralnu intervenciju tvrdeći: Ako Srbija odbije dopustiti da se pokrajina koju priželjkuje susjedna Albanija odcijepi, osobe izvana nemaju prava osuđivati takvu obranu svojih nacionalnih granica kao 'agresiju' i podupirati pobunjenike. Rusija se slaže: ako NATO može pomoći kosovskim Albancima da se odvoje od Srbije, tad može pomoći i Čečenima da se odvoje od Rusije. Upravo zbog toga se Jevgenij Primakov morao okrenuti i otići kući. Ja se nalazim u odvojenoj školi s predsjednikom Wilsonom, koji je bio tri generacije ispred svog vremena. Wilson je bio arogantni idealist, problematična osoba koja je prekrajala nacionalne granice i koji je svoju viziju sumirao na sljedeći način: 'Svaki narod ima pravo izabrati suverenitet prema kojemu će živjeti.' (Sjajno načelo; loša struktura rečenice) Sada živimo u svijetu brutalnosti koja se prenosi satelitskom televizijom (...); represiju je teško sakriti. Ako velika etnička skupina koja brojčano dominira pokrajinom želi biti neovisna, može nametnuti svoju želju za samoodređenjem na dramatičan način koji zaslužuje poštovanje Mišljenja Čovječanstva. Katkad se ta želja krivo tumači, previđajući jakosti nacionalne različitosti i blagoslove 'melting pota'(zemlje u kojoj se useljenici različitih rasa asimiliraju). Stanovnici Quebeca razmišljaju o separaciji; bez represije Kanade, demokratski odlučuju ostati. Portorikanci, sposobni bez problema odustati od veza sa SAD-om, mudro odlučuju kako to neće učiniti. Istočni Timor, krvavo pripojen Indoneziji, sada se može odlučiti hoće li ostati ili ne. No što se događa kad je narodu - povezanom jezičnim, kulturnim, rasnim ili vjerskim vezama - zanijekano izražavanje vlastite kulture i od svojih despota traži suverenost? Ako su tlačitelji spremni proliti vlastitu krv kao i onu teritorijalnih domaćina, njihova katkad samouzrokovana agonija, koja se projicira na svjetski ekran pozornosti, postaje uvjerljiv argument za 'humanitarnuo posredovanje.' Ako je zemlja koja provodi represiju moćna, stanje sa suverenitetom se ne mijenja; zasad nam je žao, Tibet. Ako je čelništvo divljački diktatorski nastrojeno, no ranjivo, kao u Iraku, represija se suzbija izvana: Ojačat ćemo vašu autonomiju, vama Kurdima, no neovisnog Kurdistana neće biti kako vaši sunarodnjaci u Turskoj ili Iranu ne bi došli na istu ideju. Ako je podli vladar relativno slab a potencijalno krvoproliće užasno, tada se uključujemo (bombama, ne postrojbama) kako bismo spasili kosovske Albance. Sustavno i načelno? Ne baš. No trend na kraju stoljeća jest onaj prema samoodređenju, potaknut svjetskom publikom koja se humano protivi tome da žrtve gleda izbliza", piše William Safire.