US IHT 25.III.BESCILJNA VANJSKA POL.

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 25. III. 1999. I na Kosovu, i drugdje, Clintonova vanjska politika djeluje besciljno "SAD dominira, no ipak još ne vodi svijet koji je nakon završetka hladnoga rata u neredu. U Beogradu i Bagdadu, u New Delhiju i Parizu, američka enormna snaga osjeća se i razumije. No nije prihvaćena kao konačna. Prihvaća se kao važan činitelj, no ništa više. To je neugodna realnost za mnoge Amerikance. Kao nacija (...), zaokupljeni smo vlastitim likom, stalno pitajući sebe i druge, kao što je to bivši gradonačelnik New Yorka činio prilikom pozdravljanja, 'Kako nam ide?' Odgovori koje dobivamo od prijatelja i neprijatelja iz inozemstva danas obično naglašavaju jaz između velikih obveza koje je Amerika preuzela ili koje su joj nametnute, kao i nedostatak jasnih i održivih rezultata. Radi se dijelom i o problemu vodstva. Clintonova vlada i Kongres dijele odgovornost za necjelovite strategije rata i mira na Balkanu i u Iraku, za neuspjeh pri sprječavanju Indije i Pakistana da mijenjaju pravila globalne nuklearne diplomacije te za neuspješna američka nastojanja pri uvođenju Rusije i Kine u gospodarski integriran, politički kompatibilan svijet. No, pitanje je to i podvojene američke slike o sebi samoj. SAD je postigao dosad neviđen napredak i ima izvanredno jaku vojnu snagu no u isto vrijeme nije voljan niti sposoban okrutno upotrijebiti tu moć kako bi nametnuo Pax Americanu, novi svjetski poredak ili čak i predvidljiv smjer drugim državama. Moć koja se upotrebljava bez jasnih prioriteta i svrhe jest uludo utrošena moć. Još gore jer druge, koji imaju jasne ciljeve, potiče na opasnu i usmjerenu akciju. Amerika je na svjetskoj sceni prikupila toliko moći da se ne može držati po strani kada eksplodiraju etnički sukobi, čak niti kada ostale nacije prekrše važna međunarodna pravila. No, američki čelnici nisu uspjeli povezati očekivanja sudjelovanja koja su stvorena kako bi objasnila definicije dostižnih, poželjnih ciljeva i sredstva da se ona ostvare. Kongres je često nametao gospodarske sankcije kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo neposluhom u inozemstvu, no rijetko je postizao promjenu takvoga ponašanja. Južna Afrika i Libija padaju mi na pamet kao iznimke, no karakterističnije je sve uspješnije odupiranje Indije i Pakistana sankcijama, koje su zamišljene tako da ih kazne za nuklearne pokuse. Najnovije sukobljavanje SAD-a sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem na jednak način izlaže slabosti i opasnosti diplomacije zasnovane na prijetnjama. U svom pristupu Kosovu, Bill Clinton je pokazao svoju vjeru u ograničenu upotrebu sile za ograničene ciljeve, pristup koji bez iznimke inicijativu prepušta protivniku. Kako bi prisilio Miloševića da prihvati prisutnost pješaštva NATO-a, koja bi jamčila autonomiju u južnoj srbijanskoj pokrajini, Clinton je zaprijetio srbijanskom čelniku opsežnom upotrebom svoje tehnički sofisticirane zrakoplovne vojne tehnologije. No, Milošević se odupro prijetnji i ovoga tjedna natjerao čelnike NATO- a da odobre bombardiranje - 'kako bi mu dokazali da ćemo ga žestoko bombardirati, zbog toga što ne vjeruje u to da ćemo ga žestoko bombardirati', kazao je jedan saveznički strateg, zgađen nad vlastitim kružnim razmišljanjem. 'Dali smo mu na izbor nekoliko rješenja, no sebi ih nismo ostavili, osim onoga da izvršimo vlastite prijetnje.' Ono što je započelo kao vježba humanitarne intervencije, sada je eskaliralo u ispitivanje vjerodostojnosti NATO-a koje tek počinje. Clintonova sreća možda ga i sada posluži, no nije lako izbjeći osjećaju da Predsjednik i njegovi saveznici nisu imali pojma o tome kako će se ova epizoda razvijati pošto su je započeli, zbog toga što nisu znali, osim u najosnovnijem smislu, kako bi željeli da se razvija. Ono što nedostaje mirovnim ili ratnim rješenjima koji su nametnuti Miloševiću jest bilo kakva slika o tome što Washington očekuje kako bi Balkan trebao izgledati za 5 ili 10 godina. Izgrađivanje takve slike zahtijevalo bi barem implicitno ulaganje američkih resursa. To bi, zauzvrat, zahtijevalo mirenje američke trenutačno izuzetno velike snage i njezine izuzetno male svrhe u svjetskim problemima, zadatak koji Clinton i republikanski čelnici u Kongresu negalantno i nerazborito radije ostavljaju svojim nasljednicima", zaključuje Jim Hoagland.