US WP 12.IV.IZBJEGLICE OSIGURATI KUĆI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 12. IV. 1999. Izbjeglicama osigurati utočište kod kuće "Dok na stotine tisuća Kosovara bježi u obližnje države ili su, još gore, spriječeni u bijegu na granici, trebali bismo zapamtiti da smo se s tim stanjem već i prije suočili. A rješenje je tada bilo jasno i neizbježno: stvoriti sigurno utočište u zemlji izbjeglica. U proljeće 1991. Sadam Husein počeo je napadati kurdska područja sjevernog Iraka kao i područja na jugu. U egzodusu koji je zapanjujuće nalik ovome kojemu smo danas svjedoci protjerano je do milijun ljudi, a 400.000 uputilo ih se prema turskim granicama. I Turska, kao danas Makedonija, nije željela otvoriti svoje granice. Uz svoju veliku kurdsku manjinu u sukobu, Turska je smatrala da će priljev kurdskih izbjeglica ugroziti stabilnost zemlje. Apeli UN-a, SAD-a i ostalih zemalja nisu imali odjeka. SAD su poslale postrojbe za pomoć, no potrebe izbjeglica nisu mogle biti podmirene na mjestu na kojem su se nalazili - bez zaštite u hladnim planinama. Prijetila je opasnost masovnih smrti. SAD su došle do jedinog mogućeg zaključka: izbjeglicama je potrebno pomoći da se vrate kući, uz jamstvo SAD-a i NATO-a za njihovu sigurnost. Američke postrojbe ušle su u sjeverni Irak. Sadam Husein je upozoren na naše namjere i o tome koliko su daleko naše postrojbe spremne ići. Rečeno mu je da evakuira svoje postrojbe iz područja i upozoren je da će bilo kakav otpor biti dočekan opetovanim napadom na njegove oružane snage. S porazom koji je pretrpio tek nekoliko mjeseci prije na umu, Sadam Husein nije se opirao. Stvoreno je zaštićeno područje. Kurdi su se vratili kućama za nekoliko tjedana a izbjeglička kriza, kao i politička kriza Turske, bile su riješene. Nakon nekoliko mjeseci, Kurdi su osnovali samoupravni nadzor nad ovim područjem, a postrojbe SAD-a mogle su otići. Bilo je to i za međunarodnu zajednicu prijelomno razdoblje. Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice u početku se protivio pomaganju izbjeglica pri prijelazu iračke granice. Radilo se o zabrinutosti zbog toga da bi prihvaćanje položaja Turske i prihvaćanja odgovornosti brige o izbjeglicama prije nego što su otišli iz vlastite zemlje potkopalo tradiciju pružanja azila izbjeglicama (...). Od tada, kako bilo, granicu je trebalo prijeći mnogo puta - u Bosni, Kongu i drugdje. Politička realnost zahtijevala je novu paradigmu za takve tragedije. Stanje s kosovskim izbjeglicama im sličnosti s kurdskim. Makedonija, koja ima brojnu albansku manjinu, ne želi prihvatiti još izbjeglica. Nasilno odvoženje desetak tisuća izbjeglica s granice, koliko god bilo nehumano, stoji iza činjenice da, kao i Turska, Makedonija osjeća ugroženost svoje stabilnosti. Čak će i Albanija biti preplavljena. Planovi SAD-a i europskih zemalja da prihvate neke od izbjeglica ne rješavaju glavni problem. Odgovor leži u osiguravanju sigurnog područja unutar Kosova, a to treba činiti sada, ne čekajući pristanak Slobodana Miloševića. Stanje je, naravno, drukčije od onoga s Kurdima u nekoliko aspekata. Srbijanske snage ne samo da su protjerale stanovništvo, u većini slučajeva uništili su i njihove domove. Drugo, sigurno utočište u Iraku bilo je jasno određeno područje, a Kurdi su ubrzo povratili svoju osnovnu samoupravu i sredstva za život. Na Kosovu pak, ako sigurno područje bude tek dio zemlje, zaštita i ostale strukture pomoći morat će biti izgrađene po mnogo višoj cijeni i tijekom duljega razdoblja. Treće, Sadam Husein nije želio još jedan oružani sukob s postrojbama SAD-a. Milošević bi se mogao oduprijeti. Nema sumnje da stvaranje takva područja zahtijeva ulazak postrojba NATO-a na Kosovo, no to ne mora nužno za posljedicu imati borbe. Bombardiranje je umanjilo kapacitete srbijanske vojske. Bez obzira na ovo, kakva god ograničenja stavili na operaciju i bez obzira na prethodna upozorenja koja bismo mogli izdati, rizik od sukoba sa srbijanskim snagama će postojati. No, alternativa je humanitarna katastrofa, koja ne samo da prijeti potpori ovom ratu, nego i stabilnosti čitavog područja. Osiguravajući sigurno područje za izbjeglice unutar njihova vlastitog teritorija, i za potrebnu humanitarnu pomoć, Miloševiću dajemo do znanja da je naša akcija izravna posljedica njegove i da mu nećemo dopustiti da uništi te ljude niti da ugrozi stabilnost svojih susjeda", piše Princeton Lyman, bivši direktor Programa za izbjeglice State Departmenta u vrijeme Zaljevskoga rata.