Suđenje Miloševiću (64), optuženom u 66 točaka za genocid u BiH i zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj i na Kosovu 90-ih, počelo je 12. veljače 2002. kao prvo suđenje jednom šefu države za ratne zločine pred međunarodnim sudom.
Taj središnji i najsloženiji proces ICTY-a, čija se optužnica i dokazni materijali prepliću i preklapaju s nizom drugih haških postupaka, u međuvremenu je probio sve planirane rokove i odavno postao najduljim suđenjem za ratne zločine u povijesti.
Tijekom protekle četiri godine u haškoj sudnici br. 1 iskaze je dalo više od 350 svjedoka, od čega 50-ak svjedoka obrane, među kojima strani državnici, međunarodni posrednici, pripadnici mirovnih snaga UN, politički čelnici zemalja bivše Jugoslavije, pripadnici JNA, suradnici optuženog i brojne žrtve zločina.
U spis dokaza uvedene su tisuće dokumenata, audio i video zapisa, pisanih izjava svjedoka i drugih dokaza, a spis predmeta zauzima stotine tisuća stranica.
Prema važećem rasporedu suđenja, Miloševiću je do kraja dokaznog postupka obrane ostao 21 radni dan, pa bi ta faza postupka trebala završiti krajem ožujka ili početkom travnja, ukoliko ne dođe do novih odgoda zbog bolesti optuženog.
Završne riječi optužbe i obrane vjerojatno će biti održane prije ljetne stanke u radu suda, a presuda donesena prije kraja 2006.
Indikator da je maratonski proces uistinu pri kraju jest i najava da će američka nevladina organizacija IREX, čija je financijska podrška do sada omogućavala izravni TV prijenos Miloševićevog suđenja u Srbiji, svoj angažman okončati krajem ožujka.
Tužiteljica Hildegard Uerzt-Retzlaff, u timu optužbe zadužena za hrvatski dio optužnice, u današnjem je protuispitavnju pobijala vjerodostojnost svjedoka Branka Kostića, crnogorskog člana predsjedništva SFRJ 1991., iznoseći dokaze kako je bio gorljivi sljedbenik Miloševićeve politike, da je potpirivao nacionalizam i zagovarao oružanu intervenciju protiv otcijepljenih republika.
Tužiteljica je kao primjer navela Kostićev posjet Borovu Selu u srpnju 1991., ističući da je taj posjet shvaćen kao njegova podrška ubojstvu hrvatskih policajaca u tom selu 2. svibnja 1992.
Također je citirala otvoreno pismo 40 profesora Sveučilišta u Podgorici koji su se ogradili od Kostića riječima da kao "potpredsjednik krnjeg predsjedništva nepostojeće države propagira nasilje i mržnju".
Navela je i kako je na mitingu u Cetinju 2. listopada 1990. pozivao da se "čuvaju meci za rat koji će doći" te kako se na ulici potukao s jednim cetinjskim studentom kada je on pljunuo na njega uz povike da "prodaje Crnu Goru i da je izdajnik Crne Gore".
Kostić je negirao navode tužiteljice, nastojeći ih pripisati pogrešnim interpretacijama optužbe ili vanjskim utjecajima.
"Vaš osnovni problem je u tome što se optužnicu pisali u Zagrebu i samo u Zagrebu", ponovio je svjedok, zaradivši opomenu suca.
Tužiteljica Uertz-Retzlaff opvrgnula je i glavnu tezu Kostićevog svjedočenja, prema kojoj je djelovanje krnjeg predsjedništva SFRJ krajem 1991. bilo legitimno na temelju odluke o postojanju neposredne ratne opasnosti, ističući da takva odluka u arhivu Predsjedništva nije pronađena, već se radi o ocjeni iznesenoj u raspravi na sjednici Predsjedništva, bez predstavnika Hrvatske i Slovenije, čiji transkript posjeduje Tužiteljstvo.
Na današnjoj sjednici optužbe je emitirala i inserte iz dva presretnuta telefonska razgovora Kostića s Radovanom Karadžićem iz studenoga 1991. u kojima oni dogovaraju da na mjesto premijera SFRJ dođe netko iz Srbije, te da JNA zauzme cijeli prostor od Dubrovnika do Ploča, koje su po Karadžiću "od velike strateške važnosti jer od njih ovisi cijela privreda BiH".