US IHT 6.6. "RAZBOJNIČKE DRŽAVE"

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. VI. 2000. "Razbojničke države" su precijenjene "Ideja o postojanju 'razbojničkih država' je jednostavna i privlačna. Potrebno je samo da se neki luđak ili zli genij dokopa sirove kemikalije, biološkog ili kemijskog oružja ili, pak, usluga vrhunskog računalnog hakera kako bi zaprijetio sigurnosti moćnih Sjedinjenih Država. To je ujedno i prikladna ideja, sada kada 'zli imperij' SSSR-a više ne postoji, a Kina tek treba postati vjerodostojna prijetnja strateškoj dominaciji SAD-a. Zvuči razumno podijeliti svijet u 'civilizirane' države(...) i 'druge', prave ili potencijalne razbojnike. Teorija o razbojničkoj državi pruža nešto na što se može usredotočiti kada su u pitanju obrambene potrebe za koje je vjerojatnije da će dobiti političku potporu nego načela koja naglašavaju potrebe višestrukih malih ratova i intervencija. Povijesno, višestruke manje intervencije bile su sudbina imperijalnih mirotvoraca, i nisu neugledna uloga za ispunjenje koje se sve češće proziva SAD. Ta uloga nije glamurozna i zahtjeva tradicionalne vojne vještine upornosti (...). Međutim, predodžba o postojanju 'razbojničkih' država politički je privlačnija. (...) Ipak, popis sadašnjih razbojničkih zemalja otkriva neobičnu sliku. Osnovna lista uključuje Sjevernu Koreju, Libiju, Kubu, Iran, Irak i Siriju. Neuspješne afričke države nisu na listi, iako bi se moglo pretpostaviti da ih njihov kolaps kao organizacija može učiniti sklonijima širenju različitih mesijanskih pojava koji financiraju luđačke planove ukradenim draguljima. Spomenutih šest razbojničkih zemalja imaju jednu zajedničku osobinu: opstojnost. Mogu biti bezobzirne, okrutne, zaista ili potencijalno agresivne. No sve su izvanredne u jednome: vlastitom opstanku. Od rečenih zemalja, najmlađi režim je iranska revolucionarna islamska republika, koja sada ima 22 godine i razvija se u otvorenije i pluralističko društvo. Čak i na vrhuncu ajatolahova revolucionarnog zanosa, Iran je uglavnom bio zaokupljen zaštitom vlastite revolucije od vanjskog napada, a ne međunarodnim širenjem terorizma. (...) (...) Režim oca i sina Sjeverne Koreje mogao bi dobiti nagradu za brutalnost, no njezine su žrtve uvijek bili drugi Koreanci. Još prijeti Jugu, no već mnogo godina režim je zaokupljen uglavnom vlastitim opstankom. Ono čemu se treba suprotstaviti jest nuklearni i raketni razvoj, no razbojničke zemlje u tom pitanju nisu bile naklonjene nepredvidljivim postupcima. Oni su bili proračunati i postigli su barem neke od svojih diplomatskih ciljeva. Zanimljivo, zemlja koja je najranjivija na postupke Sjevera - Jug - manje je zabrinuta od Washingtona glede raketnog razvoja Pjongjanga. Sirijski predsjednik Hafez trn je u oku Izraelaca, no ono što ga je održalo na vlasti više od tri desetljeća bio je ukorijenjeni pragmatizam, u kombinaciji s bezobzirnim stavom prema potencijalnim neprijateljima kod kuće. Taktike Sirije prema Izraelu ne čine ju razbojničkom zemljom više nego što to izraelsko korištenje političkih ubojstava ili bombardiranje civila u ratu Izrael čini razbojničkom zemljom. Obje su zemlje uključene u ograničene regionalne sukobe primjenom metoda koje zapadne zemlje već dugo rabe u sličnim uvjetima. Libijsko podupiranje pokreta 'oslobođenja', od Ulstera do Mindanaa druge iritira, no to ne ugrožava mir u svijetu više nego pakistansko ili saudijsko financiranje talibana ili kašmirskih separatista. Gadafi može djelovati ekscentrično i opasno, no opstao je na vlasti 31 godinu uz pomoć mudrosti a ne ludosti. Što se Sadama Huseina tiče, koji je na vlasti 21 godinu, čak i 1991. nije pokazivao znake gubljenja razuma ili sklonosti smoubojstvu. Još je na vlasti jer je proračunat i uspješan u ubijanju svojih neprijatelja. (...) Činjenica je da razbojničke zemlje ne prijete izravno SAD-u ili drugim većim silama. Ako nekome i prijete, čine to susjednim zemljama za koje ili nije vjerojatno da će imati koristi od američke raketne zaštite ili bi više koristi imale od konvencionalnih saveza. Naravno, neke terorističke akcije s vremena na vrijeme pogodit će i SAD. Podmetanje bombe u Oklahomi mogao je provesti i Osama bin Laden, a ne domaći fanatik. No, kao što su to Velika Britanija i Španjolska naučile, povremene terorističke akcije uzrokuju smrtne slučajeve, no ne prijete demokraciji ili državi. Paranoja oko navodnih razbojničkih država - koje su uglavnom muslimanske - prelako može postati ili prilika za protivnike liberala ili, pak, može odvratiti pažnju od postojećih, konvencionalnih vojnih potreba, bilo da se radi o potrebi da se odgovori na Sadamovu agresiju ili nametne mir na Haitiju. Ipak, ne treba potpuno odbaciti potencijalne opasnosti koje prijete od računalnog, kemijskog ili drugog 'alternativnog' rata, a ni 'stare' nuklearne države ne bi trebale prestati paziti na nove. No pojedinci i sumnjive nevladine skupine prava su prijetnja, ne ti razbojnički režimi koji su tako umješni kada je u pitanju vlastiti opstanak", piše Philip Bowring.