US-KRIZA- PB, PD, PN, PL, PR, PG, TR-Obrana-Diplomacija-Organizacije/savezi-Ratovi US WP 2.6.MIROTVORSTVO POČIVA U MIRU SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVETHE WASHINGTON POST2. VI. 2000.Ostavimo mirotvorstvo da počiva u miru"Mirotvorstvo:
zamisao koja se često uzima ozbiljno, da će naime nazočnost vojnika koji nose plave kape i pod zapovjedima da ne pucaju donijeti mir u područja u kojima se vodio rat; specijalnost UN-a; omiljena politika SAD-a.(...)Mirotvorstvo je 50-ih godina izumio Lester Pearson, tadašnji kanadski ministar vanjskih poslova. U to je vrijeme to bila zgodna, teoretski zanimljiva ideja: da bi UN, koji bi djelovao u ime svjetske zajednice mogao, stajući između zaraćenih strana, stvoriti kordone mira za odvajanje i, konačno, utvrđivanje mira među različitim zaraćenim stranama.Zamisao je prvi put iskušana na Sinajskom poluotoku. Test nije uspio.Godine 1957. Izrael se povukao sa Sinaja tražeći zauzvrat obećanja da će Sinaj biti razvojačen, a susjedni tjesnaci otvoreni za prolaz izraelskih brodova. UN je poslao svoje snage kako bi jamčile održavanje tih obećanja i održavale mir.Deset godina kasnije, u svibnju 1967., egipatski predsjednik Gamal
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE
THE WASHINGTON POST
2. VI. 2000.
Ostavimo mirotvorstvo da počiva u miru
"Mirotvorstvo: zamisao koja se često uzima ozbiljno, da će naime
nazočnost vojnika koji nose plave kape i pod zapovjedima da ne
pucaju donijeti mir u područja u kojima se vodio rat; specijalnost
UN-a; omiljena politika SAD-a.(...)
Mirotvorstvo je 50-ih godina izumio Lester Pearson, tadašnji
kanadski ministar vanjskih poslova. U to je vrijeme to bila zgodna,
teoretski zanimljiva ideja: da bi UN, koji bi djelovao u ime
svjetske zajednice mogao, stajući između zaraćenih strana,
stvoriti kordone mira za odvajanje i, konačno, utvrđivanje mira
među različitim zaraćenim stranama.
Zamisao je prvi put iskušana na Sinajskom poluotoku. Test nije
uspio.
Godine 1957. Izrael se povukao sa Sinaja tražeći zauzvrat obećanja
da će Sinaj biti razvojačen, a susjedni tjesnaci otvoreni za prolaz
izraelskih brodova. UN je poslao svoje snage kako bi jamčile
održavanje tih obećanja i održavale mir.
Deset godina kasnije, u svibnju 1967., egipatski predsjednik Gamal
Naser odlučio je da je vrijeme da se Židovi bace u more. UN-ovim
vojnicima je naredio da odu sa Sinaja. Glavni tajnik UN-a se odmah
složio (Što su uopće ovi slabo naoružani strani vojnici mogli
učiniti? Oduprijeti se?). Za nekoliko sati, tampon-zona je
nestala. Za nekoliko dana, Egipat i Izrael su zaratili.
33 godine nakon ove prve demonstracije slabašnosti i gotovo
fiktivne osobine 'mirotvorstva', UN se toga još drži, ovaj put u
Sierra Leoneu. Na sreću, međutim, Sierra Leone bi mogao označiti
konačni kraj ove ideje, čija je plemenitost jednaka njezinoj
praznini.
Kada su stotine nemoćnih UN-ovih mirotvoraca pobunjenici Sierra
Leonea zatočili, a zatim ih uzeli kao taoce, ljudi su se konačno
počeli pitati: prema kojoj idiotskoj teoriji su ovi nedovoljno
naoružani, nedovoljno uvježbani vojnici uopće poslani ondje? Tko
je zamislio da će ti navodni vojnici iz zemalja kao što je Kenija
(gdje vlada najbolje vojnike drži kod kuće kako bi kleptokrate
zaštitila od masa) biti u stanju zaustaviti građanski rat u kojemu
pobunjenici imaju običaj odsijecati udove civila?
(...)
Nastavit ćemo se suočavati sa situacijama poput ove sve dok se ne
suočimo sa činjenicom da postoje tri vrste oružane intervencije -
mirotvorstvo, policijsko održavanje mira i okupacija - a
mirotvorstvo je najgora od njih.
Policijsko održavanje mira nešto je bolje jer je vojnicima, obično
ne onim UN-a nego pravim kontingentima pravih nacionalnih vojska,
dopušteno da zatvaraju i ubijaju loše momke. Ovo je svakako
poboljšanje - u Sierra Leoneu mirotvorcima je bila izdana
nevjerojatna naredba da smiju pucati samo u samoobrani. No čak i ova
vrsta oružane intervencije nije dovoljno ozbiljna kada su oni koji
vode rat odlučni u svojim namjerama. To smo na bolan način naučili u
Somaliji kada smo krenuli za zloglasnim Mohamedom Farahom Aideedom
i izgubili 18 američkih vojnika.
Jedini ozbiljni način interveniranja jest okupacija. Preuzeti
zemlju, prekrojiti društveno uređenje, osnovati nove institucije i
stvoriti osnovu za odlazak jednoga dana. To smo učinili u Njemačkoj
i u Japanu nakon Drugoga svjetskog rata i stvar je funkcionirala.
Ipak, zahtijevala je potpunu predanost, golemo ulaganje i mnogo
strpljenja.
Kada nismo spremni za takvu predanost, ne bismo se trebali upuštati
u polumjere, kao što je policijsko održavanje mira koje sada
provodimo na Balkanu.
Tamo je situacija sljedeća: iako nismo zanemariva sila, ne
prekrajamo Kosovo, jednostavno zbog toga što je Kosovo od premale
važnosti da uložimo novac i preuzmemo rizik koji bi bio potreban. No
to znači da će čim odemo stvari ponovno eksplodirati. A to znači da
ne odlazimo. Zaglavili smo.
Kritičari iz Kongresa svejedno su u krivu kada zahtijevaju odlazak
s Kosova. To je otvoren poziv lošim momcima da ponovno krenu u
akciju onoga dana kada budemo otišli - i da nas maltretiraju kako se
krajnji rok povlačenja približava. (...)
Unatoč svemu, policijsko održavanje mira na Balkanu i mirotvorska
farsa u Sierra Leoneu trebali bi poslužiti kao lekcija za
budućnost: ako želite intervenirati, učinite to ozbiljno.
Okupirajte ili ostanite doma", piše Charles Krauthammer.