US NYT 31.5. RIZIK UDOVOLJAVANJA RUSIJI

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 31. V. 2000. Ugađanje Rusiji je riskantno "Unatoč činjenici da bi, kako je planirano, Air Force One trebao sletjeti u Rusiju krajem ovoga tjedna, predsjednik Clinton još se nije suočio s činjenicom da je njegova politika 'udruživanja' s Rusijom postala golemo razočaranje. No posjećujući Moskvu, suočit će se sa stvarnošću licem u lice, kada ga pozdravi predsjednik Vladimir Putin, bivši pukovnik u KGB-u, sin partijskog aparatčika i unuka osobnog Lenjinova, a zatim Staljinova pomoćnika. Međutim, što se odnosa s Rusijom tiče, mora se priznati da Clinton ipak zaslužuje povjerenje. Denuklearizacija Ukrajine i Bjelorusije, kao i smanjenje brojnosti strateških snaga i u SAD-u i u Rusiji ugovarane su s upornošću i uspjehom. Neovisnost Ukrajine snažno je podržana. SAD je proširila svoje odnošaje s neovisnim državama u južnom Kavkazu i Središnjoj Aziji. Što je najvažnije, NATO je, pod Clintonovim vodstvom, proširen prema istoku, a administracija je prisegla da će nastaviti s ekspanzijom, uključujući i Baltičke zemlje. Nažalost, međutim, politika 'udruživanja' s Rusijom srozala se na jednostrano udvaranje.(...) Clintonova vlada ne samo što je prihvatila Jeljcinovo bombardiranje ruskog parlamenta 1993. godine, ustrajala je i u stavu da je Jeljcin prokušani demokrat, iako je njegovo hirovito predsjedanje bilo mješavina anarhije i autoritarizma. Nažalost, to je diskreditiralo značenje riječi 'demokracija' u očima mnogih Rusa. Politika udruživanja s Putinom dosegla je nisku točku. Iako je njegov izbor u ožujku bio pospješen dogovorom da će, kada Jeljcin da ostavku, privremenim predsjednikom postati Putin, a ruski narod nije imao pravog drugog kandidata, Bijela kuća je pohvalila izbor, pozdravljajući ga kao prvi demokratski prijenos vlasti u ruskoj tisućljetnoj povijesti. SAD je pozdravio i samog Putina kao 'reformista', unatoč nekim opravdanim zabrinutostima glede njegova podrijetla.(...) U godinama koje su prethodile 'izborima', Clintonova vlada je financijski pomagala i poticala gospodarske reforme u Rusiji, koje su, pak, obogatile tek nekolicinu, uključujući i neke od ruskih čelnika. Raširenost korupcije koja je uslijedila jednostavno je ignorirana sve dok ju zapadni i ruski mediji nisu izložili javnosti - no čak ni tada vlada nije promijenila svoju politiku. Clintonova vlada je ispričala, pa čak i opravdala dva ruska rata protiv čečenskog naroda. Predsjednik Clinton je usporedio rusku kampanju s Lincolnovim nastojanjima da očuva jedinstvo Amerike, kazavši da je cilj ovoga rata 'oslobođenje Groznog', što je izazvalo mnoge kritike. Ako ne bude pravilno vođen, sastanak na vrhu ovoga vikenda mogao bi značiti nove rizike. Prvo, predsjednik Clinton, u svojoj revnosti da prihvati 'demokratsku' Rusiju, mogao bi doći do na brzinu sklepanog sporazuma glede raketne obrane(...). Takav brzinski sporazum - oblikovan kao obrana od Sjeverne Koreje - mogao bi ubrzati nastojanja Kine da brojno poveća svoje nuklearno oružje i potaći strahove saveznika da SAD traži sigurnost samo za sebe. Drugo, Putin bi mogao nastojati uključiti SAD u svoja nastojanja da preuzme ulogu zaštitnika režima srednje Azije, od fundamentalističkih pritisaka iz Afganistana. Volio bi imati podršku za anti-islamsku koaliciju koju financira Rusija(...). Clinton ne smije još jednom biti nagao u veličanju novoga ruskog predsjednika kao demokratskoga reformatora. Određena količina rezerve, koja je zasnovana na realističnoj procjeni smjera u kojem Rusija ide, mogla bi pomoći popraviti politiku 'udruživanja' koja je polako izgubila svoj put. Nije prekasno", piše Zbigniew Brzezinski.