US IHT 1.6. EU MIMO KONTROLE SAD

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1. VI. 2000. Europa ujedinjena u želji za slobodom od kontrole SAD-a "'Pobjednički pohod' predsjednika Billa Clintona po Europi uključuje i dodjelu, u Aachenu, u Njemačkoj, nagrade za njegov doprinos europskom jedinstvu. To djeluje kao prikladni iskaz njemačkoga prijateljstva ili pak ironije. Clintonova vlada, obično bez namjere, u nekoliko je navrata pridonijela europskom jedinstvu, no konačni učinak tih akcija štetio je samoj Americi. Naime, ujedinile su Europu protiv SAD-a. Clinton ne može biti odgovoran za najnovije transatlantske sukobe.(...) Nije odgovoran za uobičajene postupke industrijalizirane poljoprivrede SAD-a, koja proizvodi hranu koju Amerikanci žele jesti, iako Europljani ne žele. Njegovo agresivno poticanje interesa američkih tvrtki i financijskih interesa SAD-a ono je zbog čega je i izabran i što mora činiti, barem prema mišljenju onih koji plaćaju američke predsjedničke izbore. Europske vlade ne čine ništa manje za svoje birače. Međutim, stil čvrste ruke Clintonove vlade na svoj je način pridonio europskom jedinstvu(...). Činjenica koja danas Europljane gura prema sukobu s Washingtonom glede sigurnosne politike jest potpora vlade državnoj raketnoj obrani od terorističkih 'razbojničkih zemalja', na koju se u Europi (a isti stav dijele i kritičari iz SAD-a) gleda kao na ne samo destabilizirajuću nego i nerazumnu politiku (...). Tajnik obrane, William Cohen, koji brani tu politiku, nedavno je kazao da je teroristički nuklearni, kemijski ili biološki napad na SAD ne samo 'moguć, nego i vjerojatan', i to u roku od sljedećih deset godina. Kad bi Cohen u to doista vjerovao, u Europi bi ga smatrali 'zrelim za ludnicu'. Ako SAD djeluje na temelju te pretpostavke, unutar deset godina postat će izolirana država, a Europa ujedinjenija nego je ikada bila, u težnji za vlastitom sigurnosti. To je najgora moguća situacija, međutim nije i nerazumna, jer sada izgleda da će raketna obrana činiti osnovnu baštinu sigurnosne politike ove vlade, a vlada koja će ju zamijeniti, bilo ona Ala Gorea ili Georgea W. Busha, nastavit će ju u jednom ili drugom obliku. Vladama su potrebne 'pojednostavljene slike stvrnosti', kao što je to rekao Samuel Huntington s Harvarda - 'paradigme' koje pojednostavljuju (ili karikiraju) realnost kako bi političarima dali ono što oni mogu misliti da je opća teorija o stanju u svijetu. Jedan mi je američki diplomat, koji suosjeća s vladom, jednom bio kazao: 'Kada bismo barem imali jedinstvenu teoriju koja bi povezala Rusiju, Bosnu, Somaliju, islam...' Djelovalo je kao da vjeruje u mogućnost postojanja takve teorije, a da su bez nje vlade osuđene na kaos. Clintonova vlada je otkrila svoju teoriju prihvaćanjem paradigme o razbojničkim zemljama. To povezuje tri od navedenih problematičnih zemalja (možda i sve četiri u budućnosti, ako Rusija postane neprijateljski raspoložena - ili pet od četiri ako oni koji Kinu nazivaju sljedećom razbojničkom zemljom uspiju.) (...) John Kenneth Galbraith u svojoj posljednjoj knjizi pisao je o institucionalnoj krutosti američke vanjske politike, koja 'se drži svoga smjera čak i kada je očito da je on kriv'(...). Pogrješke počinjene prema neprijatelju često idu u prilog počinitelju. Smjer kojim se uputila Clintonova vlada glede ovog pitanja ide u prilog tvrdnji. Vlada je već znatno pridonijela europskom sigurnosnom jedinstvu svojim očitovanim neprijateljskim stavom prema zamisli europskog 'identiteta' unutar NATO-a. To je izazvalo europsku odluku da stvori neovisni vojnički korpus, čija je svrha, kao što su to njemački Zeleni tako otvoreno bili kazali, 'emancipacija' Europe. Potreba za takvom emancipacijom nenamjerno je pokazana kosovskom intervencijom NATO-a, koja je razotkrila europsku vojnu slabost a saveznicima, pak, otkrila da je NATO manje savez a više instrument američke politike. Rezultat svega toga mogao bi biti dobar za Europu, no nije tako dobar za američki odnos s Europljanima ili s europskim saveznicima drugdje. Kao što Peter Rodman s Nixon Centra piše u slijedećem izdanju washingtonskog časopisa koji izlazi svaka tri mjeseca, The National Interest (nacionalni interes), većina ostalih svjetskih velesila, uključujući saveznike, sada su izgradnju 'protuteže američkoj sili' učinili jednim od glavnih ciljeva u današnjoj međunarodnoj politici. Upravo će to Clintonov nasljednik morati riješiti", piše William Pfaff.