LAT 14. V. IDEOLOŠKI SUKOB S G. BUSHOM

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 14. V. 2001. Odbacivši masku budale, mudro upravlja i vlada "Sljedeći put kada vam netko kaže kako je Shakespeare irelevantan, kažite mu da je veliki bard svoju najveću dramu napisao o Georgeu W. Bushu 350 godina prije no što je naš predsjednik uopće rođen. Da, da. Sada razmišljate koja bi to drama mogla biti. 'Monogo vike ni za što'? 'Komedija zabuna'? Ne, 'Hamlet'. Znam, bogohuljenje, zar ne? Možda. No možda nas također sve očekuje veliko iznenađenje kada je u pitanju čovjek kojega imamo u Bijeloj Kući. Možda ipak nije budala kojom ga većina nas smatra, a to može biti opasno. O Hamletu često mislimo kao o jednom od najmudrijih, najintelektualnijih likova u svjetskoj književnosti. Što on i jest, no priča o Hamletu ne svršava na tome. Ime Hamlet anglicizam je riječi 'Amleth'. Ovo je ime notornog danskog princa u oba dva originalna izvora za koja se smatra da je Skahespeare iz njih uzeo priču za svoju dramu. A ime Amleth dolazi od staronorveškog 'Amlooi', što znači 'osoba koja je ili budalasta ili se, što je vjerojatnije, pravi budalastom kako bi nadmudrila svoje neprijatelje'. Ovo je, zapravo, točno ono što Hamlet čini kada prvi puta shvati da je njegov ujak, Klaudije, kralj koji je nasilno došao do svog položaja, ubio njegovog oca. Hamlet hini da je lud jer razumije da će, ako Klaudije posumnja da on zna išta o ubojstvu ili ima ikakvih planova za osvetu, ubiti ga ili protjerati. Tako Hamlet odlučuje govoriti besmislice kako bi zavarao trag ujakovih doušnika. (...) Lukavština nije loša, kada čovjek razmisli, jer kada vas nitko ne uzima za ozbiljno možete učiniti mnogo više lupeština i štete. Što Hamlet i čini. Ubija Polonija, lukavo smišlja ubojstva svojih bivših školskih kolega Rosencrantza i Guildensterna, suparnika Laerta ubada bodežom premazanim otrovom i truje kralja peharom koji je bio namijenjen njemu. Iako je Shakespeare promijenio priču, u originalnoj verziji Amleth ne samo da ubija kralja nego i sve njegove podanike, i naposljetku nasljeđuje tron koji mu s pravom pripada. Sada ovo postavimo u moderne okvire. George H. W. Bush kralj je za vrijeme jednoga mandata. Tada ga na biralištima ubija Bill Clinton, pohotni, neobuzdani aspirant na tron koji se na kraju pokaže potpuno korumpiranim. U međuvremenu, sin bivšeg kralja Georgea, koji djeluje tek kao naduti princ, tajno kuje planove o povratku krune svog oca koju je nesretnim spletom okolnosti izgubio. Kupuje vrijeme, brbljajući gluposti, naizgled nesposoban za iole odlučnije djelovanje. Zatim, kada vrijeme postane pogodno, napada, grabi vlast i naposljetku nasljeđuje krunu svoga oca. Ne samo to, pokazuje se da je izuzetno snažan. I dok nam se čini da ne razlikuje brave i mrave, pokazuje se da je jedan od najodlučnijih predsjednika koje smo imali od Ronalda Reagana, još jedan ludo uspješan čelnik koji je hinio da je gluplji no što jest. Bilo da se radilo o oživljavanju Reaganove raketne obrane tipa 'Ratova zvijezda'; izbacivanju ruskih diplomata iz zemlje bez okolišanja nakon razotkrivanja slučaja špijuniranja Roberta Philipa Hanssena; odlučnog zauzimanja nepopularnih stavova glede energetske krize i našeg oslanjanja na stranu naftu(...), ovaj mladi Bush djeluje prilično odvažno. Čak se i sretno skončana kriza glede špijunskog zrakoplova s Kinom hvali kao mudro diplomatski osmišljena, no čvrsto vođena. Iako je malo tko iz svijeta politike mislio kako će se ovaj vječno budalasto nasmiješeni tip ikada dokopati Washingtona, a kamo li vladati njime kao car, bili su sasvim u krivu. Ili pak tako djeluje. Možda je veliki pjesnik bio u pravu kada je napisao da budala misli kako je mudra, a mudrac zna da je budala", piše Norah Vincent.