FR - LE MONDE DIPLOMATIQUE - AMERIČKI NACIONALIZAM

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE listopada 2002. Korijeni američkog nacionalizma "(...)Američki nacionalizam uvijek je oscilirao između gruboga pragmatizma i retoričkog idealizma. Taj idealizam, koji predstavlja opasnost za podupiratelje pragmatizma, ovi posljednji su cinično iskorištavali. Zapravo, što bi se dogodilo kada bi građani počeli doslovno uzimati progresizam Deklaracije o neovisnosti? Opis koji Tocqueville daje o Sjedinjenim Državama, toj naciji podijeljenoj između regionalizma i pokretljivosti, materijalizma i religioznosti, privatizacije i arogantnog nacionalizma, stalno je aktualan. Radi se trgovačkoj republici koju je osudio Thomas Jefferson kada je umro 1826., pet godina prije Tocquevilleovog putovanja. Jefferson i njegovi nasljednici, željeli su se ponovno povezati s iskupiteljskim univerzalizmom deklaracije o neovisnosti. No kada ova nastavlja stvarati sliku koja nacija ima o sebi samoj, čini to više u obliku religije nego kolektivnog pamćenja. Ili prije u sektaškom obliku. Kako bi se postalo članovima dovoljno je prihvatiti njena načela, što je učinilo mogućim integraciju, koliko god mogla biti nesavršena, katolika i protestanata, pogana i Židova, bijelih i crnih, latina i azijata. Nova vlada prakticira nadnaravnu mješavinu, Bushova administracija traži primjenu ljudskih prava u Iranu, no od suda traži da prekine sudske postupke protiv multinacionalne tvrtke Exxon, optužene za suučesništvo u represiji u Indoneziji. Tko se sjeća staljinizma prepoznat će njegove znakove. No Staljin nije imao tu sposobnost oblikovanja javnoga mišljenja koju američki kapitalizam iskazuje unatrag jednog stoljeća. Bushovu vladu je proizvela ta elita čiji cinizam dobro pristaje ovom novom post- moralnom dobu, a koja je već dugo naviknuta kupovati javno mnijenje i političare, u Sjedinjenim Državama kao i u inozemstvu. U istoj se mjeri sadašnji režim oslanja na protestantske fundamentaliste, fanatike uvjerene da Sjedinjene Države imaju središnju ulogu u biblijskoj borbi između dobra i zla, na temelju sigurnoga uvjerenja da zemlja treba upravljati svijetom. Možda se postavlja pitanje kako se došlo do te točke, nakon razmjerne suvremenosti Clintonove vlade, koja je ostvarila suradnju s multinacionalnim kapitalom, naglasila dobroćudniju američku prevlast, pozvala strane elite da sudjeluju u međunarodnim odlukama i branila jednu verziju, makar i minimalističku, međunarodne socijaldemokracije. Je li Bush lažni tradicionalnost ili lažni modernist? Izvorno su republikanci bili žestoki neprijatelji ropstva. Istovremeno su bili stranka kontinentalne ekspanzije (i sam se Lincoln borio u ratu protiv Meksika), i stranka brze industrijalizacije i najvećeg otvaranja prema europskom useljeništvu. Njihov je krajnji cilj bio obrana američkog modela i njegovih nacionalnih interesa, protiv korumpiranog svijeta. Njihova su temeljna gospodarska načela bila otvaranje tržišta američkim proizvodima, protekcionizam i masovan uvoz kapitala. Na kraju 19. stoljeća, taj se trijumfalizam usmjerava prema vanjskom svijetu. Zapadni dio zemlje kreće u uspon i višak resursa omogućava osvajanje novih teritorija. Nacionalističko i intervencionističko stanovništvo traži rat protiv Španjolske.(...) Sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu dobiva pristanak ideologa imperijalizma, nove tehnokracije, krupnog kapitala, i velikog dijela radničkog pokreta, koji su svi bili za proširenje prerogativa savezne vlade. Veliki Wilsonov nacrt, integracija Sjedinjenih Država u društvo nacija propada radi međusobno protuslovnih oporbi: izolacionista dviju stranaka, koji se osvećuju za ulazak u rat, i unilateralista koji vjeruju da Sjedinjene Države trebaju ostati slobodne koristiti svoju novu snagu. Wilsonov republikanski protivnik, senator Lodge, patricij iz Nove Engleske, tada je izjavio da Amerika treba iskoristiti tu prigodu, pošto je postala najveća svjetska sila. U razdoblju između dva rata elita koja se bavi vanjskom politikom upravlja jednim nemirnim mirom i priprema se za budući rat. Sveučilišni profesori, bankari, novinari i pravnici koji rade za krupni kapital većinom su protestanti i porijeklom su s istočne obale. Okupljeni u "Council on foreign relations", utječu na vladu i javno mnijenje, utvrđujući nacionalne prioritete i razliku između 'odgovornih' i 'neodgovornih' politika. Budući državni tajnik predsjednika Dwighta Eisenhowera (1953.-1961.), John Foster Dulles postaje jedna od njihovih najistaknutijih ličnosti, predstavljajući u isto vrijeme, kao odvjetnik, Treći Reich. Nelson Rockefeller ih uvjerava da podupru karijeru njegova mladog štićenika Henryija Kissingera, profesora na Harvardu. Ta se elita uspijeva na isti način integrirati i s demokratskim i s republikanskim vladama. I ako je glede nekih točaka podijeljena, ostaje jednoglasna glede važnosti uspostave američke dominacije. Republikanski predstavnici rođeni na istočnoj obali i oni vezani uz Wall Street dominiraju tim probranim ambijentom. No u njihovoj se stranci sukobljavaju posljednji pobornici progresističkog populizma porijeklom sa srednjeg zapada. Nepovjerljivi spram Wall Streeta, ti republikanci uznose jedan izolacionizam često temeljen na klasnoj viziji, sličan onom Nijemaca i Iraca, koji odbijaju bilo kakav savez s Engleskom. Demokratska stranka Franklina Roosevelta (predsjednik od 1933. do 1945.) je jedna loše skrojena koalicija socijalista, sindikalista, tehnokrata i bankara. Uključuje stare progresističke republikance i prima i katolike i Židove. Njezin je internacionalizam wilsonovski, sa socijaldemokratskim naglascima. No podjele u njegovoj stranci, kao i pritisak koji se vršio na njega i njegovog nasljednika Henryija Trumana (1945.1953.) od strane internacionalizma u republikanskoj inačici, nagnale su ga da stupi u savez s krupnim kapitalom unutar militarizirane socijalne države. Republikanci su napustili izolacionizam 1941.. No preko maccartizma i nepovjerljivosti prema Europljanima, potiču agresivni nacionalizam. Protestantske crkve, koje više od jednog stoljeća podupiru slanja misionara u Kinu, bijesne radi dolaska komunista na vlast 1949.. Unilateralizam tih republikanaca vidio se kroz odbijanja smanjenja naoružanja, fascinaciju termonuklearnom teologijom i ratobornom retorikom. No stvar koja najviše iznenađuje je da su republikanski predsjednici (Dwight Eisenhower, Richard Nixon, Gerald Ford i sami Ronald Reagan i George Bush otac) uvijek slušali te elite, koje određuju vanjske politike, ostajući zapravo multilateralisti jednako koliko i demokrati. Tajne operacije CIA-e, gospodarske, političke i vojne intervencije, manipulacija savezničkim zemljama, prakticirali su demokrati kao i republikanci. A ako se pogleda unazad, mnoge razlike koje su izgledale da ih dijele danas djeluju nevažne. Osim Reagana niti jedan republikanac nije izravno napao društveni sporazum. Naprosto svi su prihvatili njegov slom, izazvan evolucijom kapitalizma. U čemu se razlikuje sadašnji predsjednik? Njegov djed, Prescott Bush, rođen u Novoj Engleskoj, bio je partner najbogatijeg demokrata iz doba New Deala, Averella Harrimana. Prescott guverner i senator Connecticuta, bio je sklon koliko Rooseveltovom internacionalizmu toliko i socijalnom reformizmu. Njegov sin George (stari predsjednik), nakon rata, iseljava u Texas, čije se gospodarstvo otvara prema proizvodnji naoružanja, financijama, i visokoj tehnologiji. On svoju karijeru duguje bliskim vezama s poslovnim krugovima (prije no što je postao Reaganov dopredsjednik bio je veleposlanik u Kini, u Ujedinjenim narodima i vodio je CIA-u). Kao predstavnik stare republikanske elite, ne osjeća se ugodno u stranci kojoj je Reagan dao mnogo plebejskiju boju. Tijekom svoje predizborne kampanje čak je morao napustiti Council on Foreign Relations jer su određeni republikanci arhaičnog mentaliteta mislili da ta institucija kuje urotu protiv suvereniteta zemlje. George W. Bush ne trpi tu vrstu ograničavanja, njegova je vlast u Texasu nadmoćna. Nikada nije frontalno napao socijalnu državu, surađivao je sa crnom i hispanskom zajednicom i popunio je ideološku prazninu braneći jednu individualnu i ritualiziranu verziju vjere. Demokrati ismijavaju njegov nepotizam, optužuju ga da politiku smatra businessom. No u stvarnosti je mladi Bush shvatio osnovni aspekt kapitalizma: podvrgavanje javne sfere tržištu. Njegovi partneri u poslovima, točno kao i kod njegovog oca, prisutni su u trgovini oružjem, financijskim uslugama, petrokemiji i visokoj tehnologiji. I njihovi su predstavnici stoga smješteni na čelo saveznih ustanova i odjela. Kako bi laskao zemlji Bush stalno ravnodušni i neprijateljski svijet suprotstavlja uspravnom i zdravom američkom društvu. Što se tiče njegove težnje povratku minimumu socijalne zaštite, to zvuči kao sablasno zazivanje razdoblja između 1941. i 1964., no dok veliki dio stanovništva shvaća, protiv njegove volje, da se cijeli dijelovi američkog kapitalizma oslanjaju na kriminalne aktivnosti, teško je održati neku vrstu potpore. Pred svime time vlada nastoji preusmjeriti pozornost razvijajući ratnohuškačku retoriku. Demokratska stranka, podčinjena jednom izraelskom lobbyiju koji želi samo rat protiv Iraka, i, ako je moguće, protiv Irana, ne izgleda da izlazi iz svoje političke kome. Njezina pasivnost pred pravosudnim državnim udarom na izborima 2000. bila je kobna. Dok su demokrati u ideološkim mukama Bush zna da svoj položaj duguje gotovo-izočnosti oporbe. Posljedično, vlada kao čelnik manjine, idući od jedne nestabilne većine do druge. No napadi 11. rujna 2001. pružili su mu prigodu da proglasi izvanredno stanje na neodređeni rok. Iako je ispraznost njegove ideologije jasna kako dan, bilo bi naivno zanemarivati njegovu apsolutnu vlast nad jednim velikim represivnim aparatom. Govori o naciji kao nekoj crkvi, no njegova inačica republikanizma u stvarnosti se svodi na skup plemena u punom raspadu", piše Norman Birnbaum. (Op.ur. Tekst je preuzet sa stranica Il manifesta i preveden s talijanskoga jezika.)