DE-FR-US-IQ-hegemonija-Diplomacija-Ratovi-Organizacije/savezi nj 23. X. TAZ: sad gube status hegemona? NJEMAČKADIE TAGESZEITUNG23. X. 2002.Propadanje hegemonije"Uvaženi stručnjak za nacionalno i međunarodno pravo iz wilhelminskog
razdoblja Heinrich Triepel kazao je svojedobno da hegemonija pretpostavlja, doduše, nadmoćna sredstva vojne i gospodarske prisile ali da ipak funkcionira tek uz pristanak objekata dominacije. Takav mehanizam razlikuje hegemoniju od imperijalne vladavine. No, kada hegemon - čitaj: jedina preostala aktualna supersila SAD - odbacuje bilo kakve konzultacije ili 'samoograničenje moći' (Triepel) u hegemonijalnom sustavu kojim dominira , započinje proces njegove propasti.Potezi Francuske i njezina predsjednika u sukobu oko Iraka izraz su spomenutog raspada. Već je poočim Jacquesa Chiraca de Gaulle težio samostalnoj ulozi Francuske; njegov gojenac ubire danas plodove te njegove težnje.Chirac je pokušao na sasvim neobičnom mjestu pridobiti potporu za temeljne smjernice svoje politike prema Iraku koja predstavlja otklon u odnosu na onu Bushova kabineta i ne usmjerava neizbježno prema ratu - spomenuto je mjesto bejrutski sastanak na vrhu
NJEMAČKA
DIE TAGESZEITUNG
23. X. 2002.
Propadanje hegemonije
"Uvaženi stručnjak za nacionalno i međunarodno pravo iz
wilhelminskog razdoblja Heinrich Triepel kazao je svojedobno da
hegemonija pretpostavlja, doduše, nadmoćna sredstva vojne i
gospodarske prisile ali da ipak funkcionira tek uz pristanak
objekata dominacije. Takav mehanizam razlikuje hegemoniju od
imperijalne vladavine. No, kada hegemon - čitaj: jedina preostala
aktualna supersila SAD - odbacuje bilo kakve konzultacije ili
'samoograničenje moći' (Triepel) u hegemonijalnom sustavu kojim
dominira , započinje proces njegove propasti.
Potezi Francuske i njezina predsjednika u sukobu oko Iraka izraz su
spomenutog raspada. Već je poočim Jacquesa Chiraca de Gaulle težio
samostalnoj ulozi Francuske; njegov gojenac ubire danas plodove te
njegove težnje.
Chirac je pokušao na sasvim neobičnom mjestu pridobiti potporu za
temeljne smjernice svoje politike prema Iraku koja predstavlja
otklon u odnosu na onu Bushova kabineta i ne usmjerava neizbježno
prema ratu - spomenuto je mjesto bejrutski sastanak na vrhu
Međunarodne konferencije frankofonije (OIF) i znakovito je poput
izabrane organizacije. Naime, Libanon je arapska zemlja ali
istodobno ubraja frankofoniju među glavne oslonce svog krhkog
nacionalnog identiteta. OIF pak odnedavno obuhvaća i Alžir čija
riječ ima popriličnu težinu u arapskom svijetu.
Upravo zato što EU trenutno ne može razviti dosljednu alternativnu
politiku prema Iraku, Chirac operira u okviru referentnog
političkog sustava koji je smatran prevladanim. Francuski
predsjednik poslužio se u Vijeću sigurnosti posebnom ulogom na koju
mogu računati velesile unutar UN-a - i potaknuo usvajanje prve do
srži političke odluke u povijesti OIF-a. Njezina bit: ne smije se
dopustiti 'fatalite', automatizam upotrebe sile protiv Sadama
Huseina. Posljednju riječ mora zadržati Vijeće sigurnosti UN-a.
Vrativši se kući iz Bejruta, Chirac je govorio o svojoj političkoj
'viziji', po kojoj bi odnosi sa Sjedinjenim Državama trebali biti
dobri ali ne i utemeljeni na zamisli da Amerikanci uvijek imaju
pravo. Bilo da je riječ o viziji ili o općem mjestu, nema sumnje da s
onu strahu hegemonijalne politike SAD-a ne prijeti kaos ni
regresija u prvobitno stanje u međunarodnim odnosima, utemeljeno
na načelu 'svi protiv svih'. Politika je moguća, veliki susjede!",
ističe na kraju uvodnika Christian Semler.