IT - 16. XI. LA TEPUBBLICA - LE CARRE O SAD-U

ITALIJA LA REPUBBLICA 16. XI. 2003. Ameriko, poludjela si "Amerika je ušla u jedno od razdoblja povijesnog ludila, no ovo je najgore od svih kojih se sjećam, gore od maccartizma, gore od 'zaljeva svinja', i dugoročno, potencijalno katastrofalnije od vijetnamskog rata. Reakcija na 11. rujan nadilazi ono čemu se Saddam mogao nadati u svojim najgorim snovima. Kao u vremena Mccarthyija, prava i dogmatske slobode koji su Americi privrijedili zavist svijeta, sustavno se potkopavaju. Progon stranih državljana s boravištem u Sjedinjenim Državama nastavlja se brzim ritmom. Oni koji nemaju stalan boravak a sjevernokorejskog su i srednjeistočnog porijekla, nestaju, tajno uhićeni na temelju tajnih optužbi po tajnom nalogu sudaca. Palestinci s boravkom u SAD-u, koji su prvo proglašeni osobama bez državljanstva, te ih se stoga ne može deportirati, predaju se Izraelu za 'naseljavanje' u Gazi i Cisjordaniji, mjesta na koja možda nikada prije nisu stupili nogom. Igramo li ovdje u Velikoj Britaniji istu igru? Osobno, to očekujem. Spoj između susretljivih medija SAD-a i poznatih interesa velikih tvrtki još jednom čini da je rasprava koja bi posvuda trebala odjekivati ograničena na najoholiji tisak istočne obale: pogledaj stranicu A27, ako je uspiješ naći i shvatiti.(...) Skori rat je bio planirana godinama prije no što je bin Laden napao, ali ga je bin Laden učinio mogućim. Bez Osame Bushov vojni odbor još bi uvijek nastojao objasniti osjetljiva pitanja poput kako je uopće izabran, potom Enron, potom bezobzirna favoriziranja već prebogatih, prezrivu nezainteresiranost spram siromašnih svijeta, ekologiju, i gomilu unilateralno ukinutih međunarodnih sporazuma. Mogao bi nam objasniti i zašto podupire Izrael u njegovom stalnom neobaziranju na rezolucije UN-a. No Osama je prikladno sve gurnuo pod tepih. Bushovi sljedbenici su uspjeli, 88 posto Amerikanaca želi rat, govori nam se. Proračun za obranu SAD-a povećan je za još 60 milijardi dolara, na oko 360 milijardi dolara. Sprema se svijetlo dana ugledati sjajna nova generacija nuklearnog oružja SAD-a, planirana da bez razlike odgovori i na nuklearna, i kemijska i biološka oružja u rukama 'otpadničkih država'. Tako svi možemo lakše disati. A Amerika se ne ograničava unilateralno odlučivati tko može, a tko ne može imati ta oružja. Ona si uzima i pravo razmještati bez grižnje savjesti svoja nuklearna oružja svaki puta i svugdje gdje smatra da su ugroženi njeni interesi, prijatelji i saveznici. Tko trebaju točno biti ti prijatelji i saveznici slijedećih godina, kao i u uvijek u politici, je lijepa zagonetka. Stvori si dobre prijatelje i saveznike, naoružaj ih do zuba a onog dana kada više neće biti tvoji prijatelji i saveznici uništi ih nuklearnim oružjem. Vrijedi podsjetiti koliko je dugo i duboko vlada SAD-a vagala opciju nuklearnog napada na Afganistan nakon 11. rujna. Na sreću po nas sve, no poglavito po Afganistance, čije je suučesništvo bilo mnogo manje nego ono Pakistanaca, odlučili su se zadovoljiti s 25 tona 'Daisy cutter-a' (bombe Blu82), koje, po mišljenju sviju, imaju jednaku udarnu snagu kao i mala nuklearna bomba. No slijedeći se puta neće šaliti. Mnogo je manje jasno za kakav je točno rat 88 posto Amerikanaca. Koliko će trajati? Po koju cijenu američkih žrtava? Po kojoj cijeni za džepove američkih poreznih obveznika? Po kojoj cijeni, jer veliki dio tih 88 posto su dobre i humane osobe, iračkih života? To je vjerojatno već državna tajna, no Desert Storm je Irak stajao dvostruko više života nego što je Amerika izgubila u cijelom Vijetnamskom ratu. (...) Američki kolonijalizma starog stila sprema se raširiti svoja željezna krila nad sve nas. Vjersko licemjerje koje će u bitku poslati američke vojnike je možda najgadljiviji aspekt ovog nadrealnog Bushovog rata. A Bog ima vrlo posebna politička mišljenja. Bog je Americi zapovjedio da spasi svijet na bilo koji način koji odgovara Americi. Bog je Izraelu zapovjedio da bude veza blisko i srednjoistočne politike Amerike, a bilo tko tko se želi suprotstaviti toj ideji je a) antisemit b) antiamerikanac c) uz neprijatelja i d) terorist. Bog ima i izvanredne osobne odnose. U Americi gdje su svi ljudi jednaki pred njegovim očima, obitelj Bush ima jednog predsjednika, jednog bivšeg predsjednika, bivšeg čelnika CIA-e, guvernera Floride i bivšeg guvernera Texasa. Bush senior se može pohvaliti nekim lijepim ratovima i zasluženom reputacijom kada se radi o usmjeravanju gnjeva Amerike prema neposlušnim državama klijentima. Jedan mali rat kojega je naložio bio je onaj protiv njegova bivšeg prijatelja Manuela Noriege iz Paname, koji mu je dobro služio u Hladnom ratu ali je malo previše digao glavu kada je ovaj završio. Moć se ne može mnogo eksplicitnije pokazati od toga, a Amerikanci to znaju. Zanimaju li vas neki pokazatelji? George W. Bush 1978.-84.: direktor Arbusto-Bush operationa, naftne tvrtke. 1986.1990., direktor Harkon oil company. Dick Cheney 1995.2000.: predsjednik Halliburton oil company. Condoleeza Rice 1991.-2000.: direktor Chevrona. I tako dalje. No niti jedna od ovih nevažnih veza ne narušava integritet Božjeg djela. Ovdje se govori o poštenju.(...) Ono što nam Bush neće kazati je istina o motivu radi kojega idemo u rat. U igri nije osovina zla već nafta, novac i ljudski životi. (...) Saddamova oružja za masovno uništavanje, ako ih još uvijek ima mrvice su u odnosu na ona koja bi Izrael ili Amerika mogli uporabiti protiv njega u roku od pet minuta. U igri nije neposredna vojna prijetnja, već imperativ američkog gospodarskog rasta. U igri je potreba Amerike da pokaže svoju golemu vojnu nadmoć, Europi, Rusiji, Kini i onoj maloj jadnoj ludoj sjevernoj Koreji kao i srednjem istoku. Pokazati tko upravlja Amerikom u domovini i kime Amerike treba upravljati u inozemstvu. Najblaže objašnjenje za ulogu koju Tony Blair ima u svemu tome jest da je vjerovao da će ako zajaši tigra moći njime upravljati. On to ne može. Umjesto toga mu je potiho dao lažni legitimitet.(...) Najbolja pretpostavka za Blairovo preživljavanje jest da će u posljednjem trenutku prosvjed iz svijeta i jedan malo vjerojatan čin hrabrosti prisiliti Busha da odloži pušku prije no što je zapucao.(...) Smrad vjerskog licemjerja koji stoji u američkom zraku podsjeća na najgori britanski imperij. Kaput lorda Curzona loše pristaje konzervativnim komentatorima po washingtonskoj modi. Ježim se još više slušajući predsjednika vlade kako svojem predsjedniku razreda nudi prijetvorno laskave sofizme za njegovu očitu kolonijalnu pustolovinu. Idemo u rat, ako će ga biti, kako bi držali na mjestu smokvin list našeg posebnog odnosa s Amerikom, kako bi uzeli svoj dio nafte i zato što nakon svih rukovanja u Camp Davidu i Washingtonu Blair mora doći pred oltar.(...)", piše John Le Carre.