Svjedočila je kako je 20. studenoga 1991., optuženi major Veselin Šljivančanin u vukovarskoj bolnici, umjesto da provede evakuaciju koju su dogovorili JNA, hrvatska Vlada, europski promatrači i Međunarodni Crveni križ, odvajao žene od muškaraca koji su kasnije odvedeni na farmu Ovčara i strijeljani nad pripremljenom jamom.
Umirovljenom generalu JNA Mili Mrkšiću, koji je 1991. zapovijedao napadom JNA na Vukovar, i njemu podređenim oficirima Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću pred ICTY-em se sudi za zločine protiv čovječnosti zbog pogubljenja najmanje 264 hrvatska ranjenika i civila odvedena iz vukovarske bolnice na Ovčaru 20. studenoga 1991.
Svjedokinja Polovina ispričala je u haškoj sudnici kako su novinari i tehničari Hrvatskog radija Vukovar u nemogućim uvjetima ratnih razaranja uspijevali redovito emitirati vijesti i izvješća o napadima JNA, boreći se "glasom protiv topova" sve do pada obrane Vukovara 18. studenog 1991.
Opisala je kako je tijekom tromjesečne opsade zajedno sa Sinišom Glavaševićem, Alenkom Mirković, Josipom Esterajherom te direktorom radija Zdravkom Šeremetom i šefom tehnike, svojim suprugom Brankom Polovinom, izvještavala o svakodnevnim napadima na Vukovar, stradanjima civila i herojskom otporu branitelja.
Zgrada radija u ulici Maršala Tita bila je izravno pogođena pa je studio prebačen ispod stepeništa, a 15. listopada nastavili su emitirati iz podruma zgrade Vupika.
Svjedočila je kako su ona osobno i drugi članovi redakcije odlazili do bolnice gdje su dobivali infomacije o stradalima te navela da su cijelo vrijeme dobro surađivali sa stožerom obrane grada.
Govoreći o izvješćima radija u rujnu, listopadu i studenom 1991. istaknula je vodeću i pokretačku ulogu Siniše Glavaševića, koji je zajedno s njezinim suprugom Brankom Polovinom ubijen na Ovčari. Svjedokinja je potvrdila da su, kao je stanje postajalo sve teže i bezizglednije, izvješća postajala sve kritičnija prema službenom Zagrebu, iz kojeg nije stizala obećana pomoć.
Kazala je da su zbog toga njihova izvješća cenzurirana i prepravljana na Hrvatskoj televiziji i radiju, pa su jedno vrijeme na preporuku zapovjednika obrane Branka Borkovića prestali slati izvješća kako bi upozorili na ozbiljnost situacije.
Lokalno su emitirali vijesti u 08, 14 i 20 sati a jedno su vrijeme izvješća slali samo zagrebačkom Radiju 101, kazala je.
Odgovarajući na protuispitivanje branitelja, koji su tražili potvrdu svoje teze o diskriminaciji Srba u Vukovaru kao povodu za rat, svjedokinja je opisala upravo obrnutu situaciju podsjetivši na vrijeme kada su bile zabranjene bile pjesme Vice Vukova i drugih koji su pjevali o bilo čemu s 'hrvatskim predznakom'.
"Na radiju je bilo 16.000 ploča, no neke su imale oznaku zabranjeno emitirati. Bile su to pjesme Vice Vukova, Vere Svobode i ostalih koje su u sebi sadržavale nešto u vezi s Hrvatskom. Bila sam šokirana kada sam to otkrila", kazala je o vremenu prije 1991.
Svjedokinja je kao potpuno neosnovane odbacila i konstrukcije Radićeve odvjetnice Mire Tapušković o tome kako se "radio izravno stavljao u funkciju bolnice i prikrivanja paravojnih formacija kao što je bila 204. bojna i 'zengovci'".
Navodno skrivanje vukovarskih branitelja među ranjenicima u bolnici nakon što je JNA zauzela grad, branitelji Mrkšića, Šljivančanina i Radića koriste kod protuispitivanja svakog svjedoka optužbe kao svojevrsno opravdanje za pokolj na Ovčari, ignorirajući da međunarodne konvencije štite i ratne zarobljenike a ne samo civile.