U glavnom iskazu ona je svjedočila o predaji hrvatskih branitelja i civila na Mitnici 18. studenoga 1991., pri kojoj je, zahvaljujući prisustvu međunarodnih promatrača, izbjegnuta tragedija kakva je dva dana poslije zadesila hrvatske ranjenika i civile evakuirane iz vukovarske bolnice, od kojih je najmanje 264 ubijeno na Ovčari.
Svjedočila je osobnom putu u toj evakuaciji, kada je u skupini od 120 civila odvedena u zatvor u Sremskoj Mitrovici, te razmijenjena nakon 18 dana.
Trojica branitelja postavljala su svjedokinji uobičajene pitanja o stanju u Vukovaru uoči rata, o nacionalističkoj politici HDZ-a, smjenjivanjima srpskih direktora i slično, na što je ona uzvratila neuobičajeno odrješitim odgovorima.
Tako je negirala da je HDZ imao nacionalističku politiku, posebno u usporedbi s nacionalizmom kakav je godinama prije rata osjetila u Beogradu, gdje je živjela 24 godine do 1986. kad se udala u rodni Vukovar. "Slobodan Milošević je godinama prije rata počinjao svoje govore s 'braćo Srbi' i ja se tamo više nisam osjećala kao doma", rekla je.
Za smjene srpskih direktora u Vukovaru 1991. rekla je da ne zna ali zna da su do tada sva rukovodeća mjesta zauzimali Srbi.
Niz pitanja branitelja bio je vezan uz određene nepodudarnosti iz njezina glavnog iskaza i izjave koju je haškim istražiteljima dala 1995., no ona je odbila takve tvrdnje kao proizvoljne.
Suđenje se nastavlja u srijedu s novim svjedokom optužbe.