U drugom svesku, koji bi trebao biti objavljen do kraja godine, naći će se prvi put pretiskan Strossmayerov putopis iz Vijenca te biskupove korizmene poslanice, koje Jelčić svrstava u teološke eseje, svojim sadržajem aktualne i danas.
Da bi se ocijenio Strossmayerov udio u hrvatskoj književnosti, kako napominje, treba ga promatrati u trima nerazdvojnim segmentima - Strossmayer i književnost i Strossmayer u književnosti, Strossmyer kao književna tema, Strossmayer kao zaštitnik i prijatelj hrvatskih književnika te promicatelj hrvatske književnosti.
Smatra da je bio "rođeni političar" i uz Starčevića karizmatični hrvatski politički mislilac i strateg 19. stoljeća. No, ističe da je dugo bio, a dobrim dijelom je i danas, uvelike neshvaćen.
"Mnogima je i danas Strossmayerovo ime sinonim jugoslavenstva koje se realiziralo 1918. i, u formalnom pogledu rekonstruirano 1945., potrajalo do 1990.", napominje Jelčić, dodajući kako to nije ni čudo budući da njegovi spisi nisu nikad skupljeni u zasebnu knjigu.
Odbacujući krivotvoriteljsku praksu "jugoslavenske" historiografije, po kojoj je duhovni tvorac i kraljevske i komunističke Jugoslavije, Jelčić ističe kako ništa nije neistinitije od te tvrdnje budući da je Strossmayerovo jugoslavenstvo "u bitnome kroatocentrično".
U zaključnom dijelu predgovora za Strossmayera kaže da je svojom kulturnom politikom "duhovno integrirao cijelu Hrvatsku, mnogo prije njezina administrativnog sjedinjenja", što je njegova najveća kulturna i politička zasluga.
Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.) potaknuo je i materijalno podupirao utemeljenje akademije (HAZU) i osnutak modernoga hrvatskog sveučilišta, dao je izgraditi đakovačku katedralu, a po govorima na Prvome vatikanskom saboru postao je poznat u Europi.