Legenda kaže da je Bog pri stvaranju svijeta uzeo pomalo svega od onog što mu je ostalo i prosuo ih iza zadnjeg planinskog lanca svijeta (Anda) i mora - veličanstvene vulkane, tajnovite prašume, suncem okupane pustinje, plavičaste ledenjake i divlje rijeke, tople izvore i beskrajne plaže. Rijetke su zemlje s toliko raznolikosti u krajoliku i klimatskim zonama kao Čile.
Neobičan geografski oblik Čile čini osamnaest puta duljim nego širokim. Cape Horn, najjužnija točka Amerike gdje se turbulentno susreću Atlantski i Pacifički ocean, čileanski je teritorij. Santiago, glavni grad, smješten je na gotovo istoj paraleli kao i glavni australski grad, a Cape Horn južnije je od Novog Zelanda.
Oko 80 posto čileanskog teritorija su planine s jednim od najviših vrhova južne Amerike i Navado Ojos del Salado, najvišim dijelom Anda, istočnom granicom države, na 6.880 metara. Od prirodnih znamenitosti svakako se izdvaja i pustinja Atacama na sjeveru zemlje koja sadrži velika mineralna bogatstva, poglavito bakar i nitrate. Čile u svom posjedu ima i znameniti Rapa Nui, odnosno Uskršnji otok, najistočniji dio Polinezije, a polaže pravo i na velik dio Antarktike.
Ukupno ima 756 tisuća kilometara površine, s 15 milijuna stanovnika prema posljednjem popisu. Više od trećine ih živi u glavnom gradu Santiagu. Najveći dio stanovništva i poljoprivrednog zemljišta koncentrirani su u relativno maloj središnjoj dolini u kojoj se nalazi i Santiago. Ova je regija i povijesno središte Čilea iz koje se zemlja širila prema sjeveru i jugu.
Prije oko 10.000 godina na područje današnjeg Čilea doselili su se preci američkih indijanaca. Kratko su vrijeme sjevernim Čileom gospodarile Inke, ali u znatnijem naseljavanju spriječio ih je otpor domorodaca i udaljenost od središta njihove države.
Godine 1520. Portugalac Ferdinand Magellan, oplovljavajući po prvi put zemljinu kuglu, otkrio je južni prolaz koji se danas po njemu zove Magellanov prolaz. Sljedeći kontakt Europljana s Čileom zbio se kad je Španjolac Diego de Alamgro sa skupinom konkvistadora stigao onamo iz Perua 1535. u potrazi za zlatom, ali se ubrzo vratio praznih ruku.
Kolonizaciju Čilea započinje Pedro de Valdivia 1540. godine, jedan od časnika Fransisca Pizzara, koji godinu dana kasnije osniva budući glavni grad Santiago. Valdivia je uspio pokoriti većinu sjevernih Indijanaca prisiljavajući ih na rad u rudnicima i na poljima. No mnogo je manje uspjeha u pokoravanju imao s Indijancima Araucani na jugu.
Unatoč neučinkovitosti i korupciji političkog sustava Čileanci su za razliku od ostalih pokorenih naroda iskazivali značajnu odanost španjolskoj kruni kroz gotovo tri stoljeća kolonijalne vladavine. Tek kada je Napoleon osvojio Španjolsku i svrgnuo španjolskog kralja početkom 19 stoljeća, Čileanci su počeli razmišljati o neovisnosti.
Kreolske vođe Santiaga su 18. rujna 1810. godine odlučili preuzeti kontrolu nad zemljom dok na tron u Španjolskoj ne bude postavljen novi kralj. Također su odlučili odmah otvoriti sve luke trgovcima.
Najraniji zagovornik potpune neovisnosti Bernardo O'Higgins Riquelme poveo je kreole u građanski rat za trajnu neovisnost Čilea, a onda i vladao zemljom kao prvi predsjednik od 1818. do 1823. .
Čile je prva zemlja u Americi u kojoj je ukinuto ropstvo - 1823. - mnogo ranije nego u drugim zemljama.
Do kraja 19. stoljeća vlada u Santiagu je učvrstila svoju poziciju na jugu, konačno zaključivši osvajanje započeto prije gotovo tri stoljeća. Čilenaski suverenitet nad Magellanovim tjesnacem potvrđen je 1881. godine potpisivanjem ugovora s Argentinom, a kao rezultat Pacifičkog rata s Peruom i Bolivijom, Čile se proširio na sjeverozapad za gotovo jednu trećinu, prisvojivši bolivijski izlaz na Pacifik i dobivši bogata nalazišta nitrata. Građanski rat u Čileu 1891. godine završio je raspodjelom ovlasti između predsjednika i Kongresa i u Čileu uspostavio parlamentaran sustav demokracije.
Uz manje prekide stabilna demokracija obilježava Čile, kao jedinu takvu južnoameričku državu, u 20. stoljeću sve do 1973. godine. Čileanski stabilan višestranački politički sustav nalikovao je do tada na sustave na području zapadne Europe.
Izbornom pobjedom i dolaskom socijalista Salvadorea Allendea na vlast 1970., Čile ulazi u novu fazu. Njegov eksperiment nacionalizacije ekonomije - u kojem vlada brzo preuzima rudnike bakra, strane tvrtke, industriju, banke i prva imanja- prve je godine postigao uspjeh, no sljedeće dvije godine bile su katastrofalne.
Tijekom druge i treće godine potražnja nadmašuje opskrbu, gospodarstvo tone, javna potrošnja raste, strana ulaganja i strana razmjena se prorjeđuju, pojavljuje se nestašica, a inflacija dosiže nebo, narušavajući do tada ostvareni standard radničke klase.
Čileanci svoje nezadovoljstvo iskazuju na izborima 1973. dajući povjerenje oporbenim demokršćanima, koji ipak nemaju dovoljnu većinu u parlamentu. Kako nema dogovora između demokršćana, Nacionalne stranke i Allendeove koalicije Narodnog jedinstva izbijaju nemiri i demonstracije. Nacionalisti, demokršćani i konzervativni studenti priključili su se prosvjedima tražeći Allendeovu ostavku. Inflacija je tada dosegnula ogromnih 500 posto.
Oporba je optužila Allendea za kršenje ustava, a vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom, kojega je sam Allende doveo na čelo glavnog stožera, izvela je vojni udar. Allende je, prema službenoj verziji, počinio samoubojstvo u trenutku kada je vojska opkolila i napadala predsjedničku palaču. .
Prve četiri godine vladavine vojne hunte bile su razorne, obilježene najgorim kršenjima ljudskih prava, kada su tisuće civila, protivnika režima, ubijeni, zatvarani, mučeni, zlostavljani ili proganjani. Augusto Pinochet ubrzo se nametnuo kao dominantna figura u državi, a potom i kao predsjednik koji je kontrolirao vojsku i vladu. .
Pinochetov neoliberalni gospodarski model bio je učinkovit što su pokazivali i makroekonomski rezultati, stabilnost i gospodarski rast, ali je produbio nejednakost bogatih i siromašnih.
Vojna vladavina ostavila je iza sebe više od 3.000 nestalih ili ubijenih, među kojima je bilo i stranih državljana. Zbog toga je španjolsko pravosuđe u srpnju 1996. godine podiglo optužnicu protiv Pinocheta i još 38 dužnosnika zbog genocida, terorizma, mučenja, nezakonitog uhićenja i kasnijih nestanaka. Slične su optužnice kasnije podignute i u samom Čileu.
Put povratka prema potpunoj demokraciji, koja je obnovljena 90-ih godina i danas je ponovo stabilna, počeo je 1988. kada Pinochet nije uspio izboriti novi predsjednički mandat.
Čile danas spada u srednje razvijene zemlje. Nakon kratke gospodarske krize krajem 90-ih gospodarstvo ponovno bilježi visoke stope rasta. Najvažniji izvozni proizvodi su bakar, voće, riba, vino i papir. BDP je u 2004. iznosio 10.400 dolara po glavi stanovnika.