Komentatorica ističe da je primarni slovenski interes izlaz na otvoreno more, te podsjeća na arbitražni "presedan" u kojemu se pri delimitaciji na moru između Njemačke na jednoj, te Nizozemske i Danske na drugoj strani odstupilo od pravila "crte sredine", što je i bit neslaganja između Slovenije i Hrvatske u zaljevu.
"Svaki put kad se odnosi zaoštre Hrvatska predlaže međunarodnu arbitražu, a Slovenija se ukoči. Pod površinom ravnodušnosti i odgovora da je arbitraža moguća opcija, ali da bilateralni pregovori nisu iscrpljeni vidi se nelagoda. Više od deset godina trajali su prividni pregovori karakteristični za pregovarački proces nekadašnjih socijalističkih država, sa mnogo praznog dekora i bez volje da se dođe do kompromisa. U toj je etapi arbitraža uvijek bila adut Hrvatske. Nudila je međunarodnu arbitražu, ali je to bila više manipulacija nego ultimatum. Unatoč tome, uspjelo joj je pojačati uvjerenje da Hrvatska želi arbitražu, a da se Slovenija arbitraže boji", piše komentatorica. To je uvjerenje, dodaje, neugodno i nije nerealno, ali se ne tiče mogućeg deficita slovenskih argumenata za arbitražu nego "nejednakog odnosa snage" jer bi Slovenija u malom Piranskom zaljevu mogla mnogo izgubiti.
"Za Sloveniju koja ima obalu od 40 kilometara Piranski je zaljev velik 'komad' mora. Za Hrvatsku s razvedenom obalom, zaljevima i poluotocima i ukupnom obalnom linijom koja je sto puta duža taj je zaljev samo bara", primjećuje Saša Vidmajer. Zato je dodaje, prijenos spora na arbitra, za Hrvatsku bez rizika jer "teritorijalno nema što izgubiti".
S druge strane, dodaje, slovenska politika i javnost uvjereni su da je "teritorijalni izlaz na otvoreno more vitalni interes Slovenije", pa je za nju prijenos spora na arbitražu bilo koje vrste "nepredvidljivo rješenje i riskantan rezultat".
Komentatorica se u nastavku pita koliko su jaki slovenski argumenti u sporu s gledišta međunarodnog prava. "Arbitraža je previše dugotrajan i preskup postupak da bi od nje mogli očekivati delimitaciju crtom sredine, i to zbog povijesnih okolnosti i činjenicu da je Slovenija zemljopisno prikraćena država.
"Pravna struka u Sloveniji kao slučaj-presedan često navodi spor iz šezdesetih godina, kad se o razgraničenju epikontinentalnog pojasa nisu mogle sporazumjeti SR Njemačka na jednoj, te Danska i Nizozemska na drugoj strani. SR Njemačka se je zbog bočnog položaja svoje obale pozivala na posebne okolnosti, a dvije susjedne države tražile su da se primijeni crta sredine. Nakon što je spor prebačen na međudržavni sud Nizozemska i Danska prepustile su Njemačkoj 12 tisuća kvadratnih kilometara mora više nego što bi joj pripadalo da se razgraničenje provelo po crti sredine", podsjeća komentatorica, ali napominje da je u slovensko-hrvatskom slučaju spominjanje arbitraže taktika, a ne prava ponuda.
"S obzirom na razinu aktualnih slovensko-hrvatskih odnosa, u kojima je mnogo neprijateljstva i niti malo povjerenja, arbitraža se ionako čini samo taktičkim zahvatom. Očekuje li netko da bi se o predmetu arbitražnog postupka, arbitru i drugim modalitetima uspjele dogovoriti dvije države koje su takorekuć u ratu? Njihovo bojište može se promatrati na svim frontama - na lokalnoj, sa ribarskim sukobima u Piranskom zaljevu, na političkoj, preko tvrdih izjava koje su zamijenile prijašnje izjave potpore što su uslijedile nakon ultimatuma koji su bili izrečeni prije toga. Na diplomatskoj su pak fronti protestne note postale svakidašnji ritual. Na fronti međunarodnog prava argumentacija jedne i druge strane međusobno se potpuno isključuje, kao da se i ne radi o istim stopama zemlje i istim miljama mora. U okviru sadašnjih slovensko-hrvatskih odnosa prijedlozi o međunarodnoj arbitraži predstavljaju samo još jedno u nizu bilateralnih mrcvarenja koji već dugo gledamo i kojemu se ne vidi kraja", navodi na kraju komentara u ljubljanskom "Delu" od petka Saša Vidmajer.