Po toj odluci bi, prijedlog koje je zastupnicima predočio ministar obrane Berislav Rončević, uz pedesetero pripadnika voda Vojne policije, koji su, uz šestomjesečne rotacije, već dvije godine u Kabulu, hrvatske vojne snage u Afganistanu do ljeta iduće godine imale oko 150 pripadnika.
Već bi u kolovozu u Afganistan bila poslana četiri pripadnika mješovitoga medicinskog tima, u veljači iduće godine pridružila bi im se 83 pripadnika pješačke satnije, uz desetak pripadnika logističke potpore, zatim bi u Misiju krenula dva do tri vojna stručnjaka (časnika), a do kolovoza 2006. povećao bi se broj stožernih časnika.
Ministar Rončević obrazložio je da, s obzirom na širenje mirovnih operacija u Afganistanu, sadašnji kontingent hrvatskih snaga nije dovoljan. Kao prednosti sudjelovanja hrvatskih vojnika u mirovnim misijama naveo je profiliranje Hrvatske kao pouzdanoga partnera koji može udovoljiti svim sigurnosnim izazovima, potvrda opredijeljenosti ciljevima antiterorističke koalicije, ali i želju za što skorijim uključivanjem u euroatlantske integracije.
Saborski klubovi podržali su predloženu odluku, ali i upozorili na potrebu većega angažmana države, kako bi se, koliko god je moguće, hrvatskim vojnicima zajamčila sigurnost.
Pero Kovačević (HSP) upozorio je, tako, da širenjem mirovne operacije na nemirni istok zemlje, misija u Afganistanu prelazi iz rizične u fazu pogibeljnosti, te da stoga Vlada mora jasno razraditi što činiti u takvim slučajevima - slati dodatne snage ili izvlačiti postojeće i kako.
HDZ-ovac Krešimir Ćosić zauzeo se za jačanje i bolju koordinaciju diplomatskih aktivnosti kako bi se u svakom trenutku znalo što je s hrvatskim vojnicima, treba li im što, te im se na svaki način pokušali smanjiti rizici.
Jozo Radoš (HNS/PGS) prigovorio je, pak, da se tom odlukom Vladi daju preširoke ovlasti, da "po vlastitom nahođenju šalje vojnike u opasne operacije". Stoga je najavio amandmane po kojima bi Vlada rotirala i, po potrebi, slala dodatne snage u Afganistan samo do kraja 2006., dok bi za sve kasnije operacije morala tražiti odobrenje Sabora, kojemu bi jednom godišnje podnosila izvješće o stanju vojnika u toj misiji.