corriere 19. XI.- Ocalan komentar

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 19. XI. 1998. Pustolovina i pravo "Ako je još i postojala nekakva mogućnost razvoja, ako je još postojala i najmanja mogućnost da se Turskoj izruči kurdski čelnik Ocalan, jučer se vlada u Ankari pobrinula zatvoriti ta vrata. 'Italija se izlaže riziku da postane sudionik zločina koje je počinio PKK', grmio je predsjednik vlade Yilmaz. 'Italija kreće prema tome da bude obilježena kao teroristička zemlja', pridodao je potpredsjednik Ecevit, tražeći predaju bjegunca. Jedan problem, barem to, je riješen, ako je to rječnik koji jedna 'prijateljska i saveznička' vlada koristi u odnosu na nas, dok se jedan kurdski aktivist sam zapalio na rimskom trgu upravo stoga što je Italija ispunila svoju dužnost uhićenjem gospodina Ocalana, i u svezi s njime još nije donijela nove odluke, obveza uzajamnog prijateljstva poprima druge dimenzije. Uz onu koju naši zakoni dopuštaju, stvara se i neprihvatljiva politika turskih zahtjeva. Unatoč ugovora vrijednih sedam tisuća milijarda lira koje imamo s Turskom, i rastućem pritisku koji se vrši na naša poduzeća, unatoč Americi koja nas, također, grubim tonovima opominje da ne prihvatimo terorista, unatoč potpori koju je europskim ambicijama Ankare Italija uvijek davala, nepristojni bijes Yilmaza i drugova osnažuje ionako neprelazne granice našeg pravosudnog poredka. Te napadačke riječi nam potvrđuju da predaja Ocalana Turskoj nije provediva, osim radi zakonskih, i iz etičkih i političkih razloga. Te prijetnje nam kažu da eventualno ad hoc ukidanje smrtne kazne (koje je između ostaloga i prilično dvojbeno) ne bi bilo dovoljno da pruži jamstva jednakopravnosti koja naši zakoni drže nužnima za odobravanje izručenja. No iako je put prema Ankari zatvoren, treba ipak priznati da to nije kraj problema. Štoviše, upravo tu problem počinje.(...) Prva opcija (možda je trebamo zvati nadom) zove se Njemačka. Nijemci su 1990. izdali zahtjev za Ocalanovo uhićenje, a mi smo ga izvršili kada nam je traženi ušao u kuću. Dosljedno bi bilo da Njemačka, kao dobar europski partner, sada izda svoj zahtjev za izručenje. No u Njemačkoj je dva milijuna Turaka, a gotovo polovica njih kurdskog podrijetla. Razumljivo je, na žalost, da Bonn oklijeva, i da Schroeder šuti dok istječe četrdeset dana predviđenih za podnošenje zahtjeva. Osim svega, u vladajućoj večini ima onih koji kažu (Cossiga) da ni Njemačkoj ne bi trebali izručiti Ocalana, da je vrući krumpir ionako već talijanski i da Italija mora donijeti odluku. No, kakvu odluku? Ako Nijemci ne promijene stav, ostaje samo azil. U znak naše kulturne solidarnosti. Uz (vjerojatno) održavanje jedinstva većine. No i uz opasan teret kontraindikacija kojima se radi humanosti riskira žrtvovanje nacionalnog interesa. Ocalan obećava da će se odreći terorizma i da će raditi na postizanju mirnog sporazuma s turskim vlastima. To je kazao i u drugim prilikama, a da se iza njegovih nakana nije dogodilo ništa. Izgleda jasno, onima koji to žele uvidjeti, da PKK želi 'ući u Europu' prije no što u nju uđe Turska, da će se iz rimskog skloništa Ocalanova borba na neki način nastaviti, da će ga nastaviti podupirati u dijelu talijanske politike koji je stao na stranu Kurda (a kojemu, ako su u razdoblju 'tajanstvenog' dolaska u Rim predstavnici većine preuzeli nekakve obveze, treba pripisati ozbiljne odgovornosti). Treba li dati azil obvezujući Ocalana na dobro ponašanje? Podvrgnuti ga strogom nadzoru? Možda nećemo imati drugog izbora, no bolje bi bilo da se ne zavaravamo. Bolje bi bilo da se od sada pribojavamo da će Italija, protiv svoje volje, postati novi 'glavni stožer' PKK-a, te, stoga, područje sukoba i borbe, pa i terorističke. Našli smo se u kutu, no imamo pravo pokušati krenuti drugim putovima. D'Alema ima pravo od oporbe zatražiti konstruktivno ponašanje, radi toga što su izrazi solidarnosti Ocalanu bili dvostrani, a još više radi toga što su u igri intersi zemlje. Italija ima pravo od Amerike zatražiti tonove s više poštovanja, podsjetiti Njemačku na 'njezin' nalog za uhićenje, predočiti svojim kolegama iz Unije da Ocalanov slučaj mora postati europski slučaj ako uistinu želimo otići dalje od zajedničke valute. Imamo pravo pokušati. Premda nije vjerojatno da će nas netko izbaviti od obveze da donesemo odluku", piše Franco Venturini.