corriere 15. XI-talijanska dilema-Ocalan

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 15. XI. 1998. Talijanska dilema "Na prvi pogled čini se da nema nikakve usporedbe između uhićenja Abdullaha Ocalana, čelnika najveće kurdske revolucionarne stranke, u Rimu, i uhićenja Augusta Pinocheta, u Londonu. Prvi je nacionalni vođa jednog naroda koji smatra da ga tlači jedna strana država. Drugi je državnim udarom prekršio demokratska pravila vlastite zemlje. Prvi se bori, pa i terorizmom, protiv stranaca. Drugi se poslužio vojskom i policijom da bi gušio ljudska i građanska pravila vlastitih sunarodnjaka. No ta dva slučaja imaju jednu zajedničku točku: pokazuju koliko je varljivo i opasno s kriterijima apstraktne pravde suočavati se sa slučajevima i problemima međunarodnog 'političkog kriminala'. Svi mi želimo da se tlačiteljima sudi i da ih se kazni. Svi mi, nedvojbeno, želimo da se potlačeni izbave od tlačenja njihovih progonitelja. No jedna država se ne može ograničiti na to da želi 'dobro'. Mora se pitati kakve bi mogle biti posljedice njezinih inicijativa. Kao i Pinochetov slučaj, i ovaj Ocalanov navodi na neka oprezna razmišljanja. Kada politički azil traži vođa neke vojne i terorističke organizacije, njegovo odobravanje nikada nije nepristran ili neutralan potez. Ako talijanska vlada Ocalanu zajamči azil, njezina bi odluka imala dvije neizbježne posljedice. Na prvom mjestu bio bi to izraz naklonosti za kurdsku stvar. Jedan intelektualac, jedan pjesnik, jedan politički agitator imaju pravo slobodno izražavati svoje osjećaje. Jedna vlada, međutim, ima obvezu uračunati učinak svojih odluka. Želimo li neovisnost za kurdski narod? Onda bi bilo dobro da talijanska vlada, među moguće posljedice svojih želja, uračuna stvaranje državnog entiteta koji bi, prije ili kasnije, nastojao pripojiti deset milijuna turskih Kurda, šest milijuna iranskih Kurda i osamsto tisuća sirijskih Kurda. Želimo li ponovno iscrtavati zemljovid Bliskog istoka? Jesmo li spremni, kao nužno zlo, prihvatiti ratove za odcjepljenje i podjelu teritorija koje bi rađanje Kurdistana na kraju pokrenulo u cijeloj regiji? Druga posljedica odnosi se na naše odnose s Turskom. Jasno je da je politika vlade u Ankari neliberalna i netolerantna. No ona je također i izraz ponosite čvrstoće kojom je Kemal Ataturk nakon podjele otomanskog carstva, branio staro srce države. Ono što jedan dio zapadnog javnog mnijenja smatra represijom, Turci vide kao zakonitu obranu integriteta nacionalnog teritorija. Možemo, stoga, lako zamisliti kakva bi bila, ako bi Italija dala azil Ocalanu, reakcija Ankare: hlađenje, ako ne i prekid diplomatskih odnosa, poneki ispad nasilja prema talijanskih državljana, davanje prednosti stranim tvrtkama na natječajima koji zanimaju naša poduzeća. Jedna vlada prije svega ima obvezu štititi vlastite državljane, štititi vlastite gospodarske interese, održavati političke ravnoteže u regiji u kojoj žive njeni sunarodnjaci. Turska je, treba podsjetiti, saveznica Italije u NATO-u i najdinamčnija gospodarska sila islamskog svijeta. Potrebno je, naravno, pomiriti te zahtjeve sa zahtjevima čovječnosti i pravde. Predati Ocalana Turcima značilo bi, možda, osuditi ga na smrt. Predati ga Saveznoj Republici Njemačkoj, bude li Bonn potvrdio zahtjev za izručenjem, znači prepustiti ga zemlji u kojoj nije predviđena smrtna kazna, koja dijeli našu pravosudnu kulturu, i koja ima pravo utvrditi odgovornost za zločine počinjene na njezinu teritoriju. Tako bi konkretno pokazali da se u Europskoj uniji, nakon Schengenskog sporazuma, već rađa zajednički pravosudni prostor", piše Sergio Romano.