IT-4.VII.AVVENIRE-SRBI I MILOŠEVIĆ

ITALIJA AVVENIRE 4. VII. 1999. Ne okrivljuju ga za rat nego zato što ga je izgubio "Tijekom dva mjeseca rata za Kosovo stalno se s više strana ponavljalo da je taj rat, osim što je, poput svih ratova, prirodno, štetan, i beskoristan. Prigovor je, dosljedno, došao od pacifista koji su mu se protivili iz načelnih razloga. No i mnogi profesionalci takozvane realpolitike smatrali su da rat neće postići svoje ciljeve jer neće uspjeti kućama vratiti Albance, a Miloševića će osnažiti umjesto da ga ukloni s političke scene. Gotovo se uvijek navodio primjer, po analogiji, Sadama Huseina, koji je još čvrsto na svom položaju unatoč deset godina sankcija i povremenim, gotovo periodičnim bombardiranjima.(...) I Milošević, kao i svi diktatori, želi biti poput spomenika, odnosno trajati najdulje moguće. No gotovo svakim danom koji prolazi pada jedan od stupova na kojemu je za posljednjih deset godina podignut njegov spomenik. Prvo, ekskomunikacija Pravoslavne crkve, zatim se njime poslužio veliki ruski brat, potom prosvjedi susjednih Crne Gore i Vojvodine, i na kraju prosvjednici u Beogradu koji Miloševiću viču da ode. Ta zakašnjela pobuna, koja je na određeni način i iživljavanje nad već poraženim, imala je već prije i jače povode. Danas Miloševiću Srbi sude ne toliko zbog onoga što je napravio nego radi onoga što nije napravio, više zbog toga što je izgubio rat, nego zbog toga što ga je izazvao. Narod je u Beogradu bolesnik koji je do sada bio pod narkozom nacionalizma i promidžbe, a njegove bolne rane sada, kada je učinak anestezije nestao, dira to što sada zna što znači živjeti bez struje i goriva, bez cesta i mostova, bez plaća i redovitih mirovina na kraju mjeseca. Paradoksalno je što se Milošević sada predlaže kao vođa obnove, a glavna je zapreka i za nadoknadu šteta jednog katastrofalnog rata. To što se Milošević ljulja, za razliku od drugih sretnijih ili neosjetljivijih diktatora, ne toliko zbog njegove osobne slabosti, već stoga što je rat na Kosovu, za razliku od drugih, imao svoju unutarnju bojišnicu zbog toga što je na teritoriju postojala nazočnost stanovništva kojega je intervencija namjeravala zaštititi. Za razliku od Iraka gdje je Sadamu trn bio samo kurdski otpor, slab i međusobno posvađan, na Kosovu je albanski otpor NATO- ovu intervenciju pretvorio u pravi 'oslobodilački rat', ili ako hoćete, građanski rat. Gerila OVK-a je na određeni način bila domaći nadomjestak kopnenim snagama o kojima je NATO više puta govorio nemajući hrabrosti da ih upotrijebi. Ili, drugim riječima, albanska gerila bila je u tom slučaju kopija hrvatskih snaga koje su prije četiri godine ušle u Bosnu pod zaštitom NATO-a. OVK-ov, više nego KFOR-ov nadzor nad Kosovom, u golemoj je mjeri ubrzao povratak albanskih izbjeglica, izazvao bijeg Srba, pokazao strašan krajolik skupnih grobnica. Svi ti elementi dodatni su udarci Miloševiću. Srbiji, koja još treba riješiti pitanje 600.000 izbjeglica izbjeglih prije četiri godine iz krajine, sada ih dolazi još 200.000. Ono što se otkriva u Srbiji nekompatibilno je s Miloševićevim političkim preživljavanjem, to je kao da je Hitler još u Berlinu dok se posjećuje Auschwitz. No s druge strane, pobjeda koju je NATO postigao na Kosovu s OVK- ovim 'pomoćnim postrojbama' riskira uprljati, možda i previše obećavajući uspjeh, posvećujući na kraju etničko čišćenje koje ne prestaje jer se danas okrenulo u suprotnom smjeru.(...) Nitko, prije i tijekom rata nije obećao neovisnost Kosovu. I iz tog razloga treba nadzirati, razoružati i svesti na čistu političku snagu OVK, kako ne bi postao protagonistom novog nacionalizma, vjerojatno u znaku velike Albanije. Pa opet, i u perspektivi konačnog sređivanja balkanske regije, Milošević ostaje veliki uljez koji ometa svaki nacrt. Kako je moguće nakon svega što se dogodilo, predvidjeti običnu autonomiju Kosova unutar srpskog suvereniteta ako u Beogradu ostane Milošević, i da ga Kosovari moraju priznati kao svog čelnika države kada ga smatraju svojim krvnikom", piše Romanello Cantini.