IT-13.VI.CORRIERE-RUSI I NACIONALIZAM

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 13. VI. 1999. Nacionalizam ovoga kraja stoljeća "Ruski munjeviti dolazak u Prištinu potvrđuje ono što je već odavno svima bilo pred očima: glavno ideološko nasljeđe koje je komunizam ostavio Europi jest nacionalizam, tj. potreba potvrđivanja vlastitog etničko-kulturalnog identiteta na štetu drugih, dokazivanje da je on unatoč svemu nadmoćan i snažan te potreba oduševljavanja svojim pretpostavljenim povijesnim misijama i ciljevima koji se smješe tim neminovnim sudbinama. U zemljama istočne Europe, gdje je prije komunističkih režima postojala nekakva tradicija građanskoga društva, liberalizma i borbe za demokraciju, kao u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Sloveniji i baltičkim zemljama, nacionalizam nije odigrao nikakvu značajnu ulogu tijekom ovih godina. U zemljama gdje nije postojala, ili gotovo nije postojala, takva navedena prošlost, tamo su kraj komunizma i osjećaj strašnoga povijesnog neuspjeha, koji ga je pratio, nacionalizmom zamijenili vječnu komunističku ulogu osnovnog političkog odgovora na teške situacija, a on je baš zato izravan i velikog je dosega. Prva i glavna među tim zemljama nedvojbeno je Rusija, a danas to i pokazuje, pa zauzimanjem Prištine plaća cijenu, tko zna koju po redu, reklo bi se, slabe liberalnosti svoje prošlosti i sadašnje nacionalističe bijede svoje klase na vlasti i velikoga dijela svoje javnosti. (...) Njoj je mnogo potrebniji nastavak vjerovanja da je jako moćna nacija od nekada i predodređena da igra veliku ulogu u Europi, proglasi se predodređenom zaštitnicom slavenskog svijeta ('zaštita', dobro je podsjetiti, koja je jako često bila istoznačnica i za zatvore i stratišta). (...) Istina, međutim, ostaje čak i unatoč prividnoj diplomatskoj pobjedi koju predstavlja zauzimanje Prištine, a istina je da je Rusiji, kako bi riješila bilo kakav unutarnji problem, izrazito jako, očajnički potrebno ozračje međunarodne suradnje i pomoć Zapada. Na to je jučer podsjetio i njemački ministar financija spominjući, a nije bilo slučajno, vanjski dug Moskve. No, ono što se dogodilo u subotu na Kosovu, neizbježno pridonoseći napuknuću tog ozračja i, zbog toga, udaljavanju pomoći Zapada, služi samo još većem zatvaranju Rusije u geto njezine strašne povijesne krize. Koliko približava Moskvu Miloševićevoj nacional- komunističkoj kliki, toliko je udaljava od mnogih drugih prijestolnica istočne Europe koje žele ostati, ili se konačno zaputiti, putem liberalnih demokracija i jačati svoje međunarodne odnose s njima. Priština zato nije veliki ruski diplomatski uspjeh, to je, za sada, uspjela varka pustolovne politike. Ni nakon Prištine status Rusije se ne mijenja, ona je i dalje ono što je bila prije, tj. razbijena sila čiji se jedini vojni resurs sastoji u oružju za koje nitko od 1945. nije smatrao da se može uporabiti, i koje vjerojatno nitko neće nikada uporabiti. No, slabost Rusije nije dobar razlog da se olako uzme njezin nacionalizam, kao što je prije tri mjeseca bilo dobro načelo ne podcijeniti Miloševića. Nacionalizam nije realističan pristup svijetu, on zanemaruje odgovarajuću procjenu odnosa snaga, jer njegovi su elementi više bajka o prošlosti, simbol i san.(...) Zapad i Europa sada se opet nalaze, treći put u ovome stoljeću, suočeni s nacionalizmom i prisiljeni na neki način suprotstaviti se izazovu koji kreće s njihovih političkih i kulturalnih teritorija. (...) I jasno je, i previše jasno, kakav bi odgovor trebala savjetovati povijest dvadesetoga stoljeća.", piše Ernesto Galli della Loggia.