IT.27.VI.AVVENIRE-MILOŠEVIĆ I EKSTREMIZMI

ITALIJA AVVENIRE 27. VI. 1999. OVK pali sve tamo gdje je trebao biti mir "Kuće Srba, ne previše tajanstveno, nastavljaju gorjeti. Iza leđa NATO-a, OVK preuzima stvarnu vlast na Kosovu, na prištinskom vodovodu, u policijskim postajama, u školama i bolnicama. NATO, sa svojim nedovoljnim ljudstvom, kasni u stvaranju uprave. Prazninu ispunjava vlast čija se kriminalna narav sve točnije iskazuje, kao što pokazuju sumnje da je Hashim Thaci, tridesetogodišnji vođa OVK- a, zapovijedio ubojstvo svojih unutarnjih suparnika. Rizik da Zapad na kraju Kosovo prepusti delikvenciji različitoj samo po etničkom predznaku od one od kojega ga je upravo oslobodio, možda je dalek, ali je stvaran. Među inim može se osnažiti mišljenje da kosovski Albanci nisu bolji od Srba. 'Na Balkanu ne postoje dobri i zli, nego samo loši i gori', još ranije je napisao 'Economist'. Gubljenje zanimanja koje sutra može opravdati nedjelovanje. Upravo je to iskušenje koje treba onemogućiti. Ali kako? Podsjećajući prije svega na to da je najgore balkanske duhove ponovno izazvao upravo Milošević. Njegova je politika izazvala sve sablasti za koje je izjavljivala da se protiv njih preventivno bori. Beograd je napao Hrvatsku kako bi prekinuo rađanje 'fašizma' koji nije postojao, čak je i glavni čovjek Hrvatske, Tuđman, 1991. odredio 18 posto zastupničkih mjesta u svom novorođenom Saboru za srpsku manjinu. Tri godine pokolja i rata, i danas je hrvatska uistinu fašistoidan režim, koji se poziva na svoj kontituitet na ustaše (i otjerala je Srbe). U Bosni je Srbija objavila gušenje muslimanske države. Tri godine opsade Sarajeva Bošnjake su, sekularizirane zbog pola stoljeća titoizma, učinile prijemčivim na sirene kuranskog fundamentalizma. Na Kosovu je Milošević objavio da želi uništiti 'terorizam', premda su Kosovari svoj slučaj povjerili glasovitom pacifistu, Rugovi. Milošević je mogao i morao pregovarati s njim. Umjesto toga, tijekom devet godina nije mu ništa dao, a ishod je bio radikalizacija kosovarskog pokreta za neovisnost, rađanje gerile. 'Teroristi' su se na kraju pojavili. OVK. Uznemirujući spoj nostalgičara 'SS divizije Skenderbeg' (albanske postrojbe koja je bila uz naciste tijekom Drugoga svjetskog rata) i starih doušnika komunističkih službi koje je Enver Hoxhe ubacio na Kosovu radi svoga mutnog velikoalbanskog cilja. To je stvarnost koja uključuje obične kriminalce (OVK se djelomično financira nadzirući mreže distribucije droga u Italiji i Švicarskoj) i iskrene idealizme (OVK se financira i ušteđevinama 700.000 Albanaca u inozemstvu). To je strašna balkanska zbrka koja sada nije Miloševićev, nego NATO-ov problem. Kako se s njime nositi? Ponajprije dajući NATO-u sredstva kako bi kosovarski nered zatvorio u djelotvornu civilno-vojnu upravu. Nije prihvatljivo da OVK ima više novca od NATO-a za namještenike prištinskih javnih službi. Još su važnija političko- strateška i psihološko-kulturalna sredstva prilagođena zadaći. Bilo bi žurno, primjerice, očistiti mnogo oružja koje skrivaju obje strane. To je nepopularna operacija. OVK ima naklonost napaćenog stanovništva, jer je preuzeo nedvojbeni politički uspjeh 'internacionalizacije' kosovarskog problema (koje nikada nije pruženo Rugovi). Samo jasna vizija političkih razloga intervencije na Kosovu može dati snage za upotrebu, kao što se čini da je slučaj, teške ruke. Treba znati i kazati da je NATO onamo došao radi humanitarne intervencije, ali prije svega radi 'stabilizacije' Balkana, spriječiti da ovaj izazove i pokrene buduće svjetske ratove. To je 'legitiman' interes Europe i SAD-a. Treba ga jasno pokazati i OVK-u, s nužnom čvrstoćom. Potom će se, s njime, moći naći i neki modus vivendi. U Indiji su Britanci imali problema s pljačkaškim nomadima koji su napadali ceste na potkontinentu. Ta su plemena ('criminal tribes' kako ih je nazivala uprava njezina veličanstva) umirili povjeravajući im naplatu cestarina. Kompromis koji je podrazumijevao jedan drugi: ovdje ipak zapovijedamo mi, a ne vi", piše Maurizio Blondet.