NJ 24. VI. ZEIT: NATO-VA JE GREŠKA DEPOLITIZACIJA ANGAŽMANA U SRJ

NJEMAČKA DIE ZEIT 24. VI. 1999. NATO - Božja lijeva ruka? "NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije završeno je. Stoga je vrijeme da bude postavljeno pitanje kakvo je značenje toga rata glede njegovih ideološko-političkih posljedica. Nedavno je Vaclav Havel u jednom eseju ('Kosovo i kraj nacionalne države') ustvrdio da je bombardiranje Jugoslavije, koje nije bilo potkrijepljeno mandatom UN-a, 'ljudska prava postavila iznad prava države'... No, to nije učinjeno neodgovorno, u vidu agresivnog čina ili nepoštivanjem međunarodnoga prava. Naprotiv, učinjeno je iz poštovanja prema zakonu, prema pravu višem od onoga koje štiti suverenitet država. Djelovanje zapadnog saveza bilo je motivirano poštovanjem prema ljudskim pravima kao što diktira savjest, ali i međunarodni pravni dokumenti'. To 'više pravo' vuče svoje 'najdublje korijene izvan svijeta dostupnog percepciji', kazao je Havel. NATO je smio prekršiti međunarodno pravo zato što je djelovao kao izravno oruđe Božjeg 'višeg prava'. Ako to nije 'religiozni fundamentalizam', onda taj pojam nema nikakvo značenje. Havelova izjava potvrđuje ono što je Ulrich Beck u travnju ove godine u 'Sueddeutsche Zeitung-u' nazvao 'militarističkim humanizmom', odnosno 'militarističkim pacifizmom'. Pritom nije toliko problematično što je riječ o orvelijanskom oksimoronu ('mir je rat' - po mom mišljenju, pacifističko je stajalište prijevara; trebalo bi skupiti hrabrosti i odobriti paradoks militarističkog pacifizma). Nije problematično ni što ciljevi bombardiranja nisu izabrani na temelju čisto moralnih razloga. Štoviše, problematično je što je čisto humanitarno, čisto etičko opravdanje temeljito depolitiziralo NATO-ovu intervenciju. Naime, NATO je zazirao od točno definirane političke rasprave; njegova je intervencija opravdana i optočena isključivo depolitiziranim općim ljudskim pravima. U tom kontekstu, ljudi više ne nastupaju u ulozi političkog subjekta, nego u ulozi nemoćnih žrtava, bez političkog identiteta i reducirani na svoju puku patnju. Po mom mišljenju, taj je idealni subjekt-žrtva zapravo NATO-ova ideološka tvorevina. Danas je vidljivo da u bombardiranju Jugoslavije nije bilo paradoksalno ono na što su se žalili pacifisti (tvrdeći da je NATO izazvao etničko čišćenje koje je želio spriječiti). Ne, stvarni je problem bila ideologija požrtvovnosti: ispravno je pomagati nemoćnim Albancima u borbi protiv srpskih zlotvora, ali im ni u kom slučaju ne treba dopustiti da se oslobode te nemoći, poimajući sebe kao suvereni i samostalni politički subjekt, kojemu dobrodušno pokroviteljstvo NATO-ova 'protektorata' nije nužno, ali i dalje ostaje žrtvom. Stoga je NATO-ova strategija bila perverzna u preciznom freudijanskom smislu te riječi: druga strana, koju treba zaštititi, dobra je sve dok ostaje žrtva. No, nije samo NATO depolitizirao sukob; učinili su to i njegovi protivnici u pseudolijevim krugovima. Oni su bombardiranje smatrali posljednjim činom u procesu raspada titoističke Jugoslavije, kraj jednog obećanja, potonuće utopije o multietničkom i autentičnom socijalizmu u virovima etničkog rata. Čak i oštroumni politički filozof poput Alaina Badioua ustrajno tvrdi da sve strane snose podjednaku krivicu. 'Etničkih čistača' ima na čitavom području bivše Jugoslavije - i kod Srba, i kod Slovenaca (sic! - op. ur.) i kod Bošnjaka, ustvrdio je Badiou. 'Srpski je nacionalizam bezvrijedan. No, po čemu je on gori od ostalih? ? On je rašireniji, ima više oružja, a u prošlosti je nesumnjivo imao i više mogućnosti za iskazivanje svojih zločinačkih strasti. (...) Točno, Milošević je okrutni nacionalist, baš kao i svi njegovi kolege iz Hrvatske, Bosne ili Albanije. (...) Od samog početka sukoba Zapad se zauzimao samo za slabiji (bosanski, kosovarski) nacionalizam, dok se snažnome (srpskom i, uz određene ograde, hrvatskome) suprotstavljao'. Čini mi se da je riječ o lijevoj nostalgiji za izgubljenom Jugoslavijom. Velika je ironija što ta nostalgija Miloševićevu Srbiju smatra nasljednicom nekadašnjeg sna - dakle, upravo onu snagu koja je bivšu Jugoslaviju tako djelotvorno usmrtila. Pritom valja napomenuti da je jedina politička tvorevina koja je utjelovljivala pozitivno nasljeđe titoističke Jugoslavije, njezinu često hvaljenu multikulturalnu toleranciju, bila 'muslimanska Bosna', a moglo bi se čak reći da je srpska agresija na Bosnu bila usmjerena i protiv onih, koji su očajnički ustrajali na Titovu nasljeđu, na ideji etničkog 'bratstva i jedinstva'. Nije nimalo čudno što je istaknuti zapovjednik 'muslimanske' vojske bio upravo general Rasim Delić, podrijetlom Srbin (sic!); nije čudno ni što je tijekom devedesetih godina 'muslimanska' Bosna bila jedini dio bivše Jugoslavije u čijim je službenim uredima još visio Titov portret. Suočeni s prijetnjom srpskoga nacionalizma, čak su i slovenski i hrvatski nacionalisti sačuvali poštovanje prema Titovoj Jugoslaviji, u svakom slučaju, prema njezinu temeljnom načelu: federativnom savezu ravnopravnih država s punim suverenitetom, uključujući i pravo na odcjepljenje. Tko to previđa, tko reducira sukob za Bosnu na građanski rat različitih 'etničkih skupina', unaprijed staje na srpsku stranu. Naime, razlika između Miloševića i ostalih nacionalnih vođa ni u kom slučaju nije bila tek kvantitativne prirode. Ne, Jugoslavija nije bila tvorevina ni na nebu ni na zemlji, koju su u podjednakoj mjeri izdali svi nacionalistički 'secesionisti'. Njezin je raspad zapravo bio dijalektički proces. Oni koji su 'otpali' od Jugoslavije reagirali su na srpske nacionaliste - dakle, na skupinu koja je težila likvidaciji Titova nasljeđa. Tako su baš najgori antisrpski nacionalisti bili daleko bliže Titovu nasljeđu nego sadašnji beogradski režim, koji se prema svim 'secesionistima' ponaša kao legitiman i zakonit nasljednik bivše Jugoslavije'. Pored svega, ne smije se zaboraviti sljedeće: Tito je uspostavio federaciju u svjesnoj suprotnosti u odnosu na predratnu Jugoslaviju, koja je počivala na hegemoniji Srba, 'začetnika jedinstva'. Srbi su tada bili jedini državotvorni narod. Nakon Drugoga svjetskog rata, Tito je toj Jugoslaviji pod srpskom dominacijom želio suprotstaviti federalnu Jugoslaviju, slobodni savez jednakih i suverenih država, koje su čak trebale imati pravo na odcjepljenje. Miloševićevo posezanje za vlašću bilo je pak pokušaj obnove nekadašnje predratne Jugoslavije, a time i srpske hegemonije. Na tu opasnu restauracijsku težnju reagirali su potom svi 'secesionisti', pri čemu su njihovi zahtjevi bili izričito utemeljeni na načelima Titove Jugoslavije. Kako god mi to okrenuli, sve te pomodne priče o ustaškom nasljeđu u Tuđmanovoj Hrvatskoj et cetera nimalo ne mijenjaju činjenicu da srpska agresija na Bosnu 1992. nije proizišla iz sukoba između etničkih skupina. Bila je to jedino i isključivo agresija predratne Jugoslavije pod srpskom dominacijom na Titovu poslijeratnu Jugoslaviju. U retrospektivi valja reći da u raspravama o NATO-ovu bombardiranju nijedna strana nema pravo. Nije stvar u tome da je istina negdje u sredini. Naprotiv, obje su strane - i zagovornici i protivnici NATO-ova bombardiranja - u krivu. Naime, obje strane pokušavaju zauzeti pogrešno, općenito-neutralno stajalište. Zagovornici NATO-ova bombardiranja pozivali su se na depolitizirana ljudska prava, dok su njegovi protivnici prikazivali postjugoslavenski rat kao etnički sukob, u kojem su sve strane snosile podjednaku krivnju. Time su obje strane zanemarile eminentno političku bit postjugoslavenskoga sukoba. I zbog toga će taj sukob i dalje tinjati ispod pepela. Iznuđeni NATO-ov mir privremeno ga je prigušio, ali ga nije i zauvijek ugasio", smatra Slavoj Žižek, slovenski psihoanalitičar i filozof.