US 1. VI. IHT TREĆI PUT

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1. VI. 1999. Novi naraštaj vođa, koje njihov rat stavlja na ozbiljnu kušnju "Amerikanac koji se uoči Dana sjećanja nalazi daleko od kuće ne može izbjeći razmišljanje o tome kako se novi naraštaj vođa u Sjedinjenim Državama i Europi, ljudi koji se osobno nisu iskušali u borbi, snalazi u izazovu rata", piše David S. Broder. "Prije pet tjedana, kad su kosovski sukobi bili upola mlađi nego sad, petorica njih - vođe Britanije, Njemačke, Italije, Nizozemske i Sjedinjenih Država - okupili su se u nedjelju popodne, potkraj washingtonskog summita NATO-a povodom pedesete obljetnice saveza, radi razgovora i veličanja njihova zajedničkog pristupa izazovima ovog novog razdoblja. Oni to zovu 'trećim putem'. Radi se o političkoj, ekonomskoj i upravnoj teoriji za koju oni vole misliti da će prevladavati u sljedećem stoljeću. Kao vođe stranaka centra i ljevice, oni su govorili o svojoj predanosti angažiranijoj ili velikodušnijoj socijalnoj politici nego što je to bila politika konzervativaca koje su porazili, ali su također tvrdili da su shvatili ludost doktrinarne ljevičarske ekonomske znanosti, koju su prethodni naraštaji njihovih stranaka zagovarali. Oni žele da ih se smatra posve modernim ljudima koji prihvaćaju stvarnost informacijskog razdoblja, ali namjeravaju zaštititi ranjive obitelji od razornih promjena koje svjetsko gospodarstvo donosi. No okupljeni pod pokroviteljstvom Vijeća demokratskog vodstva - organizacije koja je izlegla Clintonovu kandidaturu i uzgojila njegovu vladu - svi su oni bili silno svjesni da je Kosovo postalo njihov rat, jednako kao što su Drugi svjetski rat i hladni rat to bili za njihove prethodnike. Tri dana prije toga, 22. travnja, britanski je premijer Tony Blair u Chicagu izjavio da je kampanja NATO-a za prisiljavanje Slobodana Miloševića da prekine okrutnu kampanju 'etničkog čišćenja' kosovskih Albanaca bila 'pravedan rat' te da nema 'alternative njegovu nastavku dok ne uspijemo'. Navodeći zahtjeve NATO-a za povlačenje svih srpskih snaga s Kosova i povratak izbjeglica njihovim kućama pod zaštitom međunarodnih mirovnih snaga, on je svečano izjavio: 'Nećemo pregovarati o tim ciljevima. Milošević ih mora prihvatiti.' Govor je s obje strane Atlantika požnjeo pljesak kao glasan poziv saveznicama NATO-a. No tijekom pet tjedana koliko je od tada prošlo, jedinstvo i postojanost petorice vođa trećeg puta stavljeni su na ozbiljnu kušnju. Wim Kok, nizozemski premijer, bio je prisiljen odstupiti zbog razilaženja njegove vladajuće koalicije u domaćoj politici. Njemački kancelar Gerhard Schroeder naišao je kod svojih koalicijskih partnera, zelenih, na tako glasna nesuglasja o pitanju Kosova da je izjavio da će se Njemačka suprotstaviti bilo kakvom pokušaju NATO-a da razmjesti kopnene snage. Talijanski premijer Massimo D'Alema, koji se suočava s još snažnijom domaćom oporbom, zatražio je prekid bombardiranja i postizanje političkog rješenja. U međuvremenu, g. Blaira u britanskom tisku svakodnevno opisuju kao srčanog churchillovskog vođu koji pokušava navesti nesklonog g. Clintona da skupi hrabrost i Beogradu zaprijeti napadom, ne prihvati li g. Milošević uvjete NATO-a. Al From, predsjednik Vijeća demokratskog vodstva, glavni washingtonski promicatelj vlade trećeg puta, kaže: 'Strašno je važno kako će ovo ispasti. Naraštaj boraca za mir (iz vijetnamskog rata) sad ima odgovornost dovršenja ratne misije - i bolje bi im bilo da u tom uspiju.' Publikacija g. Froma, Novi demokrat, u uvodniku svog najnovijeg broja preuzima ton nalik na Blairov, i dvaput ističe da g. Clinton i NATO moraju ostvariti svoje ciljeve na Kosovu, čak i ako to 'znači rizik i prihvaćanje žrtava.' G. Clinton se grozi tog rizika, svjetan da su Vijetnam i Somalija njegovu zemlju opteretili 'sindromom mrtvačkog kovčega', koji bi kasnije mogao progoniti potpredsjednika Ala Gorea u njegovoj predsjedničkoj kampanji. G. Blair se u Britaniji ne suočava s takvim problemom. Tamošnje javno mnijenje i sve strane snažno podupiru rat. Prijetnja njemu leži u političkom rješenju koje ni izdaleka ne ispunjava ciljeve NATO-a, i tako njegovu retoriku pretvara u praznu. No izazov se proširuje na sve vođe trećeg puta. Nijedan od njih nije zasad pokazao da svjesno oprezna politika koju slijedi kod kuće može postići ambiciozan cilj ubrzanja gospodarskog rasta i osiguranja socijalne pravde. Oni su prepravili povijesno načelo NATO-a kao obrambenog saveza i započeli ograničen rat - onaj u kojem vojna sredstva možda nisu prikladna za postizanje i humanitarnih i političkih ciljeva. Kosovo je postalo mjerilo prema kojem će se prosuđivati njihovo vodstvo."