IT-27.V.REPUBBLICA-HLADNI RAT PRIJETI

ITALIJA LA REPUBBLICA 27. V. 1999. Ako se vrati hladni rat "Ima ih koji drže da će ako NATO na pozitivan i uvjerljiv način zaključi rat protiv Miloševića, njegov značaj biti jako osnažen. Ima ih koji su međutim uvjereni da će upravo neprirodno proširivanje uloge NATO-a u kosovskom ratu na kraju dovesti u pitanje njegovu sve konkurentniju strategiju, a ponekad i suprotstavljenu, onoj Ujedinjenih naroda. To su dvije jednako pretjerane teze ali koje sadrže, u svjetlu događaja koji se odvijaju pred našim očima, po jedan dio istine. Nema nikakve dvojbe da je NATO, a u prvom redu Sjedinjene Države, forsirao, makar i s najplemenitijim namjerama, neke temeljne aspekte međunarodnog prava. I očitim se čini proturječje između NATO-a koji je u prvom trenutku razmetljivo zanemario stajalište Rusije koja u toj regiji ima stare i ukorijenjene povijesne, kulturalne i vjerske interese, i budućih ustrajnih zahtjeva istog tog NATO-a Rusiji za aktivniju intervenciju u mirovnom procesu.(...) Hladni rat je sigurno daleko sjećanje, a bipolarna logika dvaju supersila koje su se nadmetale za prevlast nad svijetom, nekima se već čini predmetom koji može zanimati samo povjesničare. Makar i bilo tako, treba, međutim, biti pozoran da se ne pretjera u ovoj monopolističkoj viziji svjetske vlasti. Nije slučajno što raste broj stručnjaka i političara koji kore Billa Clintona i upravljačku skupinu koja je upravljala Sjedinjenim Državama u ovom desetljeću, radi slabe dalekovidnosti prema unesrećenoj Rusiji i Kini koja, pod pritiskom gospodarskih problema, izgleda nezainteresirana za ostatak svijeta. Gruba neosjetljivost koju je Clinton pokazao prema svjetskim ravnotežama u skoroj budućnosti, sve ga više čini sličnijim drugim istaknutim američkim demokratima. Posebice Lyndonu Johnosonu koji je u svojih pet godina predsjednikovanja (1963.-1968,) pokazao da je veliki reformator u unutarnjoj politici i užasan upravljač u vanjskoj politici. Istom se riziku sada izlaže predsjednik Clinton koji svojim nasljednicima ostavlja Ameriku koja pršti od blagostanja i gospodarskog zdravlja iz svih pora, ali i naciju koja će slijedećih godina radi grijeha veličine biti pred nizom neriješenih problema. Najteži će se, ponavljam, odnositi na odnose s Rusijom.(...) Bilo je razumno misliti da će pred raspadom, ne samo simboličnim, nekada strašne sovjetske vojne mašinerije, temeljene na Varšavskom paktu, Sjedinjene Države odgovoriti smanjivanjem borbene spremnosti. Dogodilo se upravo suprotno. Upravo se tih godina NATO zapravo počeo mijenjati: od obrambenog instrumenta za suprotstavljanje agresivnosti komunizma, u tijelo koje je sve više išlo prema ekspanzionizmu i intervencionizmu.(...) Je li bilo mudro dovesti moćna vojna sredstva NATO-a pred bivšeg neprijatelja, u stratešku zonu koju je oduvijek smatrao pozadinom o koje ovisi, kako uči povijest, sigurnost Rusije? Je li bilo dalekovidno pokrenuti dva rata, prvo protiv Iraka, a sada protiv Jugoslavije, a da se nije izravnije uključilo Rusiju i Kinu? Je li politički oportuno ponižavati i zanemarivati Ujedinjene narode? Kakva bi se opasna operacija odbacivanja natrag mogla dogoditi ako bi oporavljenom Rusijom vladali nacionalisti koji traže osvete, poput neokuminista Zjuganova? Tko nam može jamčiti da razdoblje nakon Clintona neće dovesti do novoga hladnog rata? Ruski interkontinentalni projektili možda i jesu zahrđali, ali bili su stalna stvarnost koju smo budalasto skloni zaboravljati", piše Gianni Corbi.