VOA-NATO NAKON RATA NA KOSOVU-20-6

GLAS AMERIKE - VOA 20. VI. 1999. Kako će izgledati NATO nakon rata na Kosovu? Prilog Eda Warnera "Uvelike se raspravlja o tome tko je dobio rat na Kosovu. Simon Serfaty, direktor Europskih studija pri Centru za strateške i međunarodne studije, radije bi raspravljao o tomu što nije izgubljeno. 'Nismo izgubili obraz. Nismo izgubili NATO, nismo izgubili živote. To nije tek malo postignuće. Po mom mišljenju, rat se na Kosovu vodio zbog nedovršena posla u Europi: rješavanja etničkih i teritorijalnih sukoba kojima se nije obraćala pozornost tijekom hladnoga rata'. Unatoč ovome, gospodin Serfaty ne očekuje da bi se NATO mogao umiješati u neki sličan sukob. U stvari, on smatra da bi ovo mogao biti prvi i zadnji NATO-ov rat. Hurst Hannum, profesor međunarodnog prava na fakultetu prava i diplomacije Fletcher, slaže se s tvrdnjama da je ovaj rat bio poseban i da vjerojatno neće biti ponovljen. 'Europljani su doista mrzili Miloševića. On se ruga Europi još od 1991. Europa bi željela Jugoslaviju smatrati svojim dijelom i mislim da je u ovom slučaju povod uporabi sile bila jednaka količina osobne antipatije kao i bilo čega drugoga. Sumnjam da bi se takvo nešto moglo dogoditi u sljedećem desetljeću, barem što se tiče neke druge zemlje, bez obzira u koliko se teškoj situaciji nalaze manjine', kaže Hurst Hannum, profesor međunarodnog prava na fakultetu prava i diplomacije Fletcher. Iako se Savez održao, u njemu su se počele nazirati pukotine, io to sve više i više, što je duže bombardiranje trajalo. Zbignew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšega američkoga predsjednika Cartera, smatra da su NATO-u potrebne promjene. 'Nakon Kosova, bit će važno da Sjedinjene Države i Europa surađuju kako bi postupno izmijenili ravnotežu odgovornosti koja vlada u Savezu, s nadom da je Europa ozbiljna u stjecanju vlastitoga političkog i vojnog profila. No, ozbiljnost Europe ovisi o njezinoj spremnosti da u tu svrhu uloži financijska sredstva. Naša spremnost da se prilagodimo znači i našu spremnost da na druge prenesemo neke od naših superiornih ovlasti, koje imamo u tom savezu', kaže gospodin Brzezinski dodajući da je ovaj rat, na neki način, proširio NATO. Ono što NATO i SAD smatraju dobrohotnom uporabom vojne sile, neke druge zemlje možda nazivaju imperijalizmom. Sjedinjene Države izvršile pritisak na Bugarsku i Rumunjsku da Rusiji ne dopuste letove preko njihovoga zračnog prostora, kad je Rusija željela poslati pojačanja svojim snagama na Kosovu. S obzirom na to da su pomogle NATO-u, te će zemlje sada možda trebati i njegovu zaštitu, gotovo istu onakvu kakvu uživaju i same članice. No, koliko će daleko ići NATO?, pita se Robert Manning, direktor azijskih studija pri Odboru za vanjsku politiku. 'NATO ima program Partnerstvo za mir koji obuhvaća sve bivše sovjetske republike u središnjoj Aziji. Dakle, NATO dopire sve do kineske granice. Redovite su vojne vježbe održavane na mjestima poput Kazahstana. I Rusija i Kina odjednom imaju Amerikance na granici, a ovdje se radi o vrlo nestabilnim mjestima. Ako volite Balkan, još ćete više voljeti središnju Aziju i Kavkaz!' Manning kaže da i politika koja vrvi dobrim namjerama, mora uzeti u obzir posljedice. 'Svijet bi očito bio bolji kad bi svuda vladala zajednica demokracija, ali nismo svi u demokratskim državama. Uz to, čak i demokracije imaju vlastite interese, a oni nisu uvijek isti. To ne funkcionira kao strategija zato što ne pruža okvir za komuniciranje s mnogim dijelovima svijeta koji nije demokratski. I tako - završite bez strategije', kaže gospodin Manning. On i drugi analitičari smatraju da političari moraju dobro poznavati povijest, zemljopis i tradicije pojedinih područja, prije no što odluče da u njima stupe u vojnu akciju". (VOA)