IT LA STAMPA 15.III.- EU I SAD NA BALKANU

ITALIJA LA STAMPA 15. III. 1999. Na Balkanu je zabranjeno ići bez reda "Eto nas opet 15. ožujka, nadnevku početka druge 'runde' međunarodne konferencije o Kosovu. Hoće li biti odlučujuća? Trebala bi biti, u smislu da će sporazuma biti ili ga neće biti, bez daljnjih odgoda. Ministri Europske unije postavili su i vremensko ograničenje: 'nekoliko dana', tri ili četiri. No rokova, čak i ultimatuma, viđeno je već previše u ovim dramatičnim zbivanjima. U stvarnosti sve se još čini vrlo slojevitim, i potvrđuje činjenicu da je Kosovo tvrd orah balkanskog pitanja, koje se nije slučajno otvorilo (ponovo otvorilo) prije deset godina pod pritiskom srpskog nacionalizma u pokrajini koja je devedeset posto albanska. Prema glavnom tajniku NATO-a, Javieru Solani, kosovari bi već danas potpisali mirovni sporazum, na početku nove runde diplomacije. To je dobra vijest. Još bi to i više bila samo da se to obećanje nije čulo više puta. Činjenica je da albanska etnija nije nikad neovisnost vidjela tako blizu, ili barem to vjeruju njezini manje umjereni vođe, odnosno gotovo svi. Nasuprot tome, kaže opet Solana, Srbi 'postavljaju niz problema, koji priječe zaključivanje pregovora'. Ni to nije novost. Srbi više ne niječu politički sporazum, odnosno široku autonomiju za Kosovo, očito bez neovisnosti, no protive se njezinu vojnom jamstvu, odnosno dolasku NATO-ovih mirovnih snaga, ili onih temeljenih na NATO-u. No bez nazočnosti 25-30 tisuća vojnika, kako će moći preživjeti politički sporazum u regiji koja je već obilježena svakovrsnim nasiljem? Dojam je da nijedna od dvije strane uistinu ne želi mir, i da svaka želi drugoj prebaciti odgovornost za nastavak sukoba. Albanci su uvijek odgađali potpisivanje sporazuma jer nije bilo srpskog pristanka na NATO-ove snage. Srbi, sa svoje strane, ojačali su albanskim povuci-potegni. To, naravno, bez zaboravljanja računa glavnih odgovornosti, povijesnih odgovornosti, za sukob, koje su sve na srpskoj strani, strani Miloševićeva pansrpskog nacionalizma, koji je narušio ravnoteže iz Titova razdoblja, potaknuvši i primoravajući druge etnije da same postanu kruće i da se radikaliziraju. Ako je Solana u pravu, ako Kosovari, konačno, danas bez ograda potpišu sporazum kojega je predložila međunarodna zajednica, prelazi se pak u drugu fazu krize. Tada Milošević postaje predmetom pogibeljnog pritiska: ili će i on potpisati sporazum, ili će doći do NATO-ova vojnog kažnjavanja, zračnog napada na srpske strateške ciljeve, kao što traže Amerikanci (koje do sada Europljani s mukom zadržavaju). Tko oklijeva, ne bez razloga, humanitarnog i drugih, glede ovog krajnjeg rješenja, ne može a da ne razmisli o alternativi, koja bi bila nastavak, ili točnije 'escalation', kosovskog sukoba, i njegovo širenje, vjerojatno, na ostatak Balkana, s učincima svjetskog dosega. Dakle, ulog u igri je golem, on je početak kraja balkanske krize ili njena konačna eksplozija. To bi Zapad trebalo potaknuti da potraži istinski zajedničko stajalište, iznad i taktičkih i prestižnih podjela između Sjedinjenih Država i Europske Unije. Na kraju, bilo koji odnos, u kojemu su Amerikanci i Europljani istinski složni, može biti dobar, može imati svoje prednosti. Ostaviti još vremena ili odmah djelovati, ponuditi određene obveze ili ih zanijekati. Ono što apsolutno treba izbjeći jest da Amerikanci i Europljani, ili možda ovi posljednji međusobno, idu bez reda, svaki po svom receptu, dijalogom ili korištenjem sile. To bi bio potpuno negativni znak, kojime bi se okoristile obje zaraćene strane na Kosovu, kako bi odbile razumnije perspektive i prepustile se samoubilačkoj igri na sve ili ništa", piše Aldo Rizzo.