IT-krize-diplomati IT LA STAMPA 8.III.EURODIPLOMACIJA U BOSNI ITALIJALA STAMPA8. III. 1999.Europska diplomacija zaglibila na Palama"Za sedam dana u Parizu nastavljaju se međunarodni pregovori o Kosovu, koji su prekinuti (da se ne kaže
propali) prije dva tjedna u Rambouilletu. Ovoga puta neće biti načina za odgodu, odlučit će se o ratu ili miru. Izgledi su nejasni, pristanak Kosovara na mirovni plan objavljen je i odgođen, a nema nikakvoga znaka da Beograd namjerava odstupiti od odbijanja NATO-ovih snaga za razdvajanje, ili onih temeljenih na NATO-u (što je drugi ključni uvjet). No to je samo dio slike. Ostatak je, možda, još gori. I riskira da prekine krhku, no ključnu, ravnotežu Bosne, što bi značilo posvemašnje ponovno pokretanje krize bivše Jugoslavije.Dvije odluke bivšeg španjolskog ministra vanjskih poslova Carlosa Westendorpa, odgovornog za civilnu, ne vojnu, provedbu daytonskih sporazuma iz 1995., iživcirale su bosanske Srbe: svrgavanje čvrstorukaša Nikole Poplašena s mjesta predsjednika republike srpske (srpskog 'entiteta' u Bosni) i uspostavljanje 'neutralnog distrikta' u Brčkom, jedinoj točci koja povezuje dva dijela srpske Bosne, koji tako ostaju podijeljeni. Razumije se, Westendorp je
ITALIJA
LA STAMPA
8. III. 1999.
Europska diplomacija zaglibila na Palama
"Za sedam dana u Parizu nastavljaju se međunarodni pregovori o
Kosovu, koji su prekinuti (da se ne kaže propali) prije dva tjedna u
Rambouilletu. Ovoga puta neće biti načina za odgodu, odlučit će se o
ratu ili miru. Izgledi su nejasni, pristanak Kosovara na mirovni
plan objavljen je i odgođen, a nema nikakvoga znaka da Beograd
namjerava odstupiti od odbijanja NATO-ovih snaga za razdvajanje,
ili onih temeljenih na NATO-u (što je drugi ključni uvjet). No to je
samo dio slike. Ostatak je, možda, još gori. I riskira da prekine
krhku, no ključnu, ravnotežu Bosne, što bi značilo posvemašnje
ponovno pokretanje krize bivše Jugoslavije.
Dvije odluke bivšeg španjolskog ministra vanjskih poslova Carlosa
Westendorpa, odgovornog za civilnu, ne vojnu, provedbu daytonskih
sporazuma iz 1995., iživcirale su bosanske Srbe: svrgavanje
čvrstorukaša Nikole Poplašena s mjesta predsjednika republike
srpske (srpskog 'entiteta' u Bosni) i uspostavljanje 'neutralnog
distrikta' u Brčkom, jedinoj točci koja povezuje dva dijela srpske
Bosne, koji tako ostaju podijeljeni. Razumije se, Westendorp je
imao svoje razloge i sigurno se posavjetovao sa zapadnim
saveznicima, no političke i diplomatske akcije ocjenjuju se prema
rezultatima, a oni koje je postigao bivši španjolski ministar ne
izgledaju najbolje. Što se dogodilo? Dogodilo se da spram
intervencije, štoviše dviju intervencija, nije došlo samo do
predvidljive reakcije čvrstorukaških Srba (u bosanskoj i srpskoj
Srbiji), već je popustila, ili je jako oslabila, podjela između
njih i umjerenih Srba: podjela koja je značila važan uspjeh
zapadnjačke diplomacije i koja je do sada omogućavala, za dobro ili
zlo, poštivanje daytonskih sporazuma u pogledu neovisnosti
bosanske države. Umjereni predsjednik vlade republike srpske,
Milorad Dodik, koji je proživio pobjedu radikala Poplašena na
predsjedničkim izborima, dao je ostavku. Sam je sebe suspendirao i
drugi umjerenjak, Živko Radišić, član kolektivnog predsjedništva
cijele Bosne, čiji su primjer slijedili srpski zastupnici u
sarajevskom federalnom parlamentu. Sve u svemu, daytonski
'sustav', kojega se htjelo osnažiti, upao je u svoju najtežu krizu
nakon 1995.
Prirodno, sve to znači poziv u svatove 'ocu utemeljitelju'
jugoslavenske tragedije, Slobodanu Miloševiću, zvanom i
'balkanski Sadam'. On bi zapravo mogao isposredovati nekakvo
rješenje za situaciju koja se stvorila, ostavljajući dojam da je on
sam jedan od umjerenih, a u stvarnosti dobivajući nove manevarske
prostore za sprječavanje stvarne stabilizacije u
postjugoslavenskom i balkanskom okviru.
Međutim, ne treba vjerovati da je sva krivnja Westendorpova.
Postoji jedan općenitiji problem, koji se odnosi na strategiju
cijelog Zapada, počev, barem od ultimatuma ili 'predultimatuma'
NATO-a u svezi s Kosovom, s rambouilletske konferencije. Ta je
konferencija pozdravljena kao u biti europska inicijativa, sa SAD-
om u pozadini, gotovo kao osveta za Dayton koji je potpuno bio
američka epizoda. Europljani u biti nisu znali voditi Rambouillet,
i kada je Clintonova državna tajnica, Madeleine Albright, smatrala
potrebnim intervenirati sa svim svojim autoritetom, i ona je upala
u mrežu suprotstavljenih balkanskih nepopustljivosti (srpskih i
albanskih), i već je bilo prekasno da se iskoristi vojna moć NATO-a.
Europljani nisu mogli djelotvorno voditi Rambouillet jer iza sebe
nisu imali autonomnu mogućnost vršenja pritisaka, a Amerikance,
koji su to imali, doveli su u isti položaj. To je srž, gorka,
posljednje ili pretposljednje krize bivše Jugoslavije, koja pogađa
i ključnu, tragičnu, Bosnu", piše Aldo Rizzo.