IT MANIFESTO 14.II.-BALKANSKE KRIZE

ITALIJA IL MANIFESTO 14. II. 1999. Kosovo nema budućnosti bez Europe "Dok se u Rambouilletu još raspravlja kako bi se našlo sporazumno rješenje za sukob na Kosovu, pacifisti i razne talijanske organizacije okupile su se jučer u Firenci, na inicijativu Talijanskog konzorcija za solidarnost, kako bi ispitali perspektive političkog i mirnog izlaza iz rata i ostvarili jednu širu akciju solidarnosti i suradnje sa stanovništvima pogođenim nasiljem i etničkim čišćenjem. Kosovo je po nekim aspektima još teža kušnja od one u Bosni i Hercegovini, gdje su tisuće dragovoljaca, pacifista, bijelih kaciga, godinama radile protiv rata i za solidarnost. Radi se o neusporedivim situacijama, korjenito različitim. Pa ipak ima jedna zajednička značajka: kao što se rat u Bosni ne rješava, i neće se riješiti u Bosni, tako se ni kosovski sukob ne rješava, niti će se riješiti na Kosovu (niti u Srbiji, ni u smanjenoj Jugoslaviji). Običaj da se pragmatički s dramama na balkanskoj šahovskoj ploči suočava jednim po jednim potezom, a da se svojski ne prihvati posla u cjelovitom okviru, može začepiti rupe i zaustaviti teže posljedice, ali ne i pomoći da se dođe do stabilnih rješenja. Kako u Bosni, tako i na Kosovu. To nije pretjeran zahtjev, sjetimo se Daytona gdje su se, osim Bosne, posrednici unaprijed pobrinuli sanirati sukob u istočnoj Slavoniji. Zašto nisu ništa takva predvidjeli za Kosovo? Tada je to, možda, bilo moguće. Odnosi snaga išli su tomu u prilog i moglo se predvidjeti što bi se moglo dogoditi. Izbjegla bi se spirala nasilja i slabljenje Rugovina umjerenog vodstva. Ne radi se o tome da se svi problemi riješe odjednom. Bitna je politička logika pojedinih činova. Umjesto da se nagrađuju mjesni nacionalizmi, kompromisi kratkog daha, ona bi trebala poticati strategiju koja mora biti 'euroslavenska', izraz koji je prije mnogo vremena predložio časopis LiMes. To je pitanje vremena. Neka se zove kako bilo: mirovna konferencija za Balkan, multilateralni pristup ili europska integracija. Činjenica je da Europa još nije svela račune s post-jugoslavenskim promjenama (nakon što je poticala podjele i sukobe), ni s onim postkomunističkim u istočnoj Europi. Ovih godina postojale su nagradne integracije dva tipa: diskriminativno širenje NATO-a (prema 'dobrim' istočnim Europljanima) i nametanje razuzdanih slobodnotržnišnih politika u različitim geopolitičkim sosevima. Izostala je politika integracije i suradnje koja bi bila na svim poljima. Izostale su jasne i oštre poruke protagonistima balkanskih nacionalizama. Kakvu će budućnost imati etničke mikro-državice (uključujući i možebitno neovisno Kosovo) sa slabim izgledima za gospodarski razvoj i međunarodne odnose? Nikakvu. Kakav se protuprijedlog sveobuhvatne europske integracije iznosi tim teritorijima kao alternativa? Nikakav, ili gotovo nikakav.(...) Ne postoji nikakva ostvariva vojna opcija u kosovskom sukobu. Tko iznosi tu pretpostavku ne čini ništa drugo nego sprema opći rat. A izbjeglice se ne brane bombardiranjima. No isto tako je očito da bez nadzora teritorija multinacionalnih snaga (mi kažemo: UN-a), kao jamstva mogućeg sporazuma, ne može doći do stabilizacije kao uvjeta mirne budućnosti. U listopadu se o tome govorilo: multinacionalne snage na granicama s Makedonijom i Albanijom. Bilo bi to konkretno upozorenje Srbiji i OVK-u, zaustavljanje represije i opskrbe oružjem gerilcima. Ništa se nije poduzelo. I sada smo u drugoj fazi. Nema alternative. Autonomni status Kosova, sve do pretpostavke konfederacije unutar jugoslavenskog okvira.(...) Nacionalistički ekstremizam i tvrdi iredentizam nemaju to strpljenje i političku inteligenciju kakvu su ovih godina pokazali da imaju drugi statisti uokolo, poput Gligorova u Makedoniji. Da i ne podsjećamo na samog Rugovu kojega je OVK osudio na smrt i koji je u manjini u odnosu na neumjerenog i ambicioznog Demaqija. U Srbiji, je, pak, oporba iščeznula. Najdvojbeniji (Drašković) su ponovno na Miloševićevim kolima.(...) Zlokobno proročanstvo koje kaže da je rat u Jugoslaviji počeo (pobunom 1980.) na Kosovu i da će na Kosovu završiti, još može biti izbjegnuto. Također i zato što bude li tako, on bi mogao završiti u bivšoj Jugoslaviji, no počeo bi u Europi. Onda bi trebalo platiti posljedice. Prirodno, u euru. Što baš i nije ono što izbjeglice trebaju", piše Giulio Marcon.