US NYT 21. II. NACIONALIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 21. II. 1999. Provale nacionalizma poslije hladnog rata uglavnom se pogrešno tumače "Kurdi bjesne Europom. Predsjednik Clinton razmišlja o slanju marinaca na Kosovo ili o bombardiranju Srbije. Obitelji koje su izgubile nekog člana svjedoče o etničkim strastima koje su pošle naopako u Ruandi, Burundi, Bosni, Čečeniji. S nasiljem ili bez nasilja, narodi - države proliferiraju u vrtoglavu broju, većinom iz pepela raspalih komunističkih država. Tijekom deset godina, broj članica UN-a narasao je s 156 na 185, zahvaljujući bivšim sovjetskim republikama, istočnoeuropskim nusproizvodima i liliputanskim točkicama poput San Marina, Andore, Maršalovih Otoka ili Mikronezije, koje zauzimaju mjesto pokraj nuklearnih sila i starih monarhija. Čak i u staloženim i mirnim zapadnim državama poput Britanije i Kanade, etničke manjine (Škoti, Welšani) slijede snove o vlastitom stolcu pri UN-u", piše Serge Schmemann. "U svijetu koji sa sebe otresa nakupljene krhotine fašizma i komunizma, nešto je zapanjujuće, ironično i uznemirujuće u otkriću da nacionalizam (sila koja je tijekom stoljeća naizmjenično slavljena kao kamen temeljac pravednog svjetskog poretka, ili psovana kao izvor genocidnih mržnji) ratoborno ojačava sklonost prema globalizmu i transnacionalizmu te se pojavljuje svom snagom. Tu je i prihvaćena mudrost da je uklanjanje autoritarnih i hladnoratovskih ograničenja oslobodilo stare etničke težnje i mržnje, koje bi mogle voditi mnogo složenijem svijetu nego što je poznati bipolarni Istok i Zapad. No je li to tako? Ili taj navodno novi nacionalizam nije ni toliko nov, ni toliko iznenađujući, ni toliko jednolično opasan? Mnogi koji proučavaju svjetska pitanja te su obratili veću pažnju na nacionalizam i sukobe, poput pitanja Kosovara i Kurda, shvatili su da je većina razloga i priča mnogo starija od sloma komunizma. Ono novo, tvrde oni, nije nacionalizam kao takav, već svjetski doživljaj nacionalizma u složenom novom svijetu i njegova politička uporaba u svijetu poroznih granica i međusobno povezanih gospodarstava. Uspon globalizma, smatraju oni, paradoksalno je učinio status države nužnijim za male zemlje koje se nadaju konkurirati za resurse, ulaganja i pomoć. Medije privlače etnički sukobi, no postoji manje dramatična činjenica da mnoga područja gdje se etničko nasilje smatralo mogućim, poput Ukrajine i Kazahstana, zasad uspijevaju u miru provoditi tranziciju. A bez sukoba supersila kojim bi manipulirali za vlastite ciljeve, neki su nacionalni pokreti poput Palestinske oslobodilačke organizacije čak zaključili da je mir održiva opcija. 'Bilo je mnogo pokušaja da se uđe u trag incidentima etničkih sukoba, da se shvati je li došlo do iznenadnog bujanja etničkih sukoba', izjavio je Rajan Menon, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Lehigh. 'Pa, odgovor je ne. U starom bipolarnom svijetu bilo je mnogo etničkih sukoba, no hladni je rat za Amerikance bio toliko važniji od svega da je to ostalo gurnuto u stranu. To je nešto poput optičke iluzije: hladni rat završi, i sad 'nacionalnost' postaje vektor sukoba.' Nitko neće poreći da su krvoprolića u Ruandi, Bosni ili Čečeniji bila strašna, ili da je slom komunističkog sustava na neki način hranio etničke sukobe. Ono što stručnjaci međutim primjećuju jest da mržnje iza tih sukoba (ili nacionalizam iza novih država) teško da su nove. Moderna je Afrika bila krcata takvim sukobima otkad su kolonijalne snage opteretile kontinent arbitrarnim granicama. A u bivšem komunističkom svijetu, mnoge republike i pokrajine koje su sad članice UN-a, od Slovenije do Ukrajine i Uzbekistana, manje su manifestacije novog nacionalizma a više ostavština sovjetske politike smišljene da podijeli i zavlada. Staljin je namjerno podijelio svoje carstvo u sovjetske socijalističke republike, a kad su prestale biti unija, sovjetska ili socijalistička, ostale su republike. Rusija, vladar carstva, među prvima je izišla iz saveza, ostavljajući drugima malo izbora već da ju u tome slijede. Ono što je potaklo proliferaciju država i pokreta oslobođenja, smatraju stručnjaci, manje je cvjetanje nacionalizma; prije je riječ o upravo onim snagama za koje se očekivalo da će nacionalizam učiniti zastarjelim. U svijetu koji je sve više ujedinjen zračnim prijevozom, internetom, multinacionalnim biznisom i međunarodnim organizacijama, etničke manjine ne vide razloga zašto ne bi izravno sudjelovale. Ako su Olimpijske igre za vrijeme hladnog rata, primjerice, bile ersatz natjecanja između dviju ideologija i supersila, postoji malo razloga zašto svaka zemlja, velika i liliputanska, ne bi rasporedila vlastite športaše i pokupila svoje lovorike. 'Provodimo sate i sate pitajući se kako da shvatimo taj fenomen', izjavio je Roman Szporluk, direktor harvardskog Središta za istraživanje Ukrajine. 'Ja taj moderni nacionalizam shvaćam kao pobunu protiv onih političkih entiteta koji su ometali sudjelovanje u životu svijeta. Kad mislim o 'secesiji' Estonije, Litve, Ukrajine ili same Rusije, osjećam da se ti ljudi nisu odvojili zbog nekog univerzalizma koje je Moskva predstavljala već su osjećali da im sovjetski sustav uskraćuje sposobnost da sudjeluju u svjetskim poslovima.' 'Tako je ono što se doima kao regionalizam zapravo način prepoznavanja veće međusobne povezanosti većeg svijeta.' Susan Woodward s instituta Brookings, u novom nacionalizmu vidi snažnu ekonomsku sastavnicu. Mali narodi, lišeni ideoloških pokrovitelja, zaključuju da je neovisnost presudna u borbi za međunarodne resurse. 'Nacionalizam je samo izlika, dio političke pokretne sile, dok se razvijaju sukobi između središnje i regionalnih vlada o pitanju tko nadzire koje resurse i koji se novac izlači iz regije', izjavila je ona. 'Globalizacija vodi fragmentaciji, dok država postaje važnija kao način da se uhvati oskudne resurse, da se dobije pristup međunarodnim zajmovima i trgovinskim dogovorima.' Ako su globalizam i slom bipolarnog svijeta glavni čimbenici iza množenja naroda - država, izbijanje nasilja teže je objasniti. Stručnjaci se međutim slažu da podizanje komunističkog poklopca sa starih mržnji ne objašnjava zašto narodi koji su naraštajima mirno živjeli jedni pokraj drugih odjednom skoče jedni drugima za vrat. Zapravo, istraživači bilježe da su incidenti etničkog nasilja pali sa svog vrhunca odmah poslije sloma komunizma 1991., kad se 35 od 37 sukoba na svijetu držalo etničkim. Tamo gdje je nasilje izbilo, nadalje, ono često nije došlo kao izravno i spontano oživljavanje etničkih mržnji, već zbog nekog specifičnog sloma u poretku, koji je brzo razvio vlastiti zamah. U nekim slučajevima, katalizator je bilo održavanje demokratskih izbora u državama koje nisu imale demokratskih ustanova ili nacionalni koncenzus da ih podupre. Sukobi u Burundiji, Jugoslaviji, Armeniji i Azerbejdžanu slijedili su nakon izbora na kojima su na vlast došle vođe koje su, u nedostatku uspostavljenih poluga vlasti, zgrabile ksenofobiju kao sredstvo učvršćenja moći. 'Ustanova demokracije često jednostavno nije bilo', izjavio je profesor Jack Snyder, predsjednik odjeka za političke znanosti na sveučilištu Columbia. 'Nije bilo sudova, policije, tiska koji bi pokrenuli demokraciju, pa što ostaje? Često je to etnička pripadnost.' Misleći na jugoslavenskog predsjednika, koji je potaknuo etničke strahove među Srbima na Kosovu još 1988., Snyder je dodao: 'Slobodan Milošević nije bio ni najmanje nacionalist dok nije vidio da se Jugoslavija slama. Trebalo mu je popularno pitanje. Tako je zgrabio nacionalističko pitanje, koje mu je dalo Kosovo. Isto je bilo u Burundiji. To se dogodilo u Francuskoj revoluciji i u Njemačkoj prije Prvog svjetskog rata.' Svejedno, stručnjaci tvrde da nijedan sukob nije neizbježan. Na svako izbijanje nasilja, tu su slučajevi gdje se nasilje u početku činilo neizbježnim no nikad nije izbilo. Prije nekoliko godina novine su bile pune zloslutnih priča o Ukrajini, ili predstojećem antiruskom 'etničkom čišćenju' u Kazahstanu. Obje zemlje zasad uspijevaju u provedbi mirne tranzicije. 'Pokušavam se boriti protiv predodžbe da je jedini izlaz iz sukoba monoetnička država, da je etnička različitost jednostavno nespojiva s građanskom državom', izjavio je Menon. 'No jednom kad etnički sukobi počnu, bojim se da ih ne možete riješiti. Možete samo pokušati njima upravljati. Jednom kad su očevi ubijeni, ili sestre silovane, stvorili ste pokretnu silu koja se ne može nadzirati.'"